ISLAM NA BALKANU

__________________________________________________________________________________________

Rasprava h. Mehmeda Handžića o pitanjima vjere stanovništva BiH prije dolaska Turaka te islamizacije prostora BiH

Širenje islama u Bosni i Hercegovini

Sada tek možemo preći na govor o islamizaciji Bosne i Hercegovine i širenju islama u ovim krajevima. I ovo pitanje su mnogi nastojali tendenciozno pretstaviti drugačijim nego što je ono u stvari. U raznim člancima i većim radovima o ovoj temi nailazimo na svakom koraku na iskrivljene činjenice i na prikazivanje stvari u boji, koja ne odgovara stvarnosti. Pored toga ima i objektivnih nekoliko radova, ali sve je to malo za ovo pitanje. Još i danas to pitanje nije osvijetljeno kako treba i mi ćemo pokušati prema slaboj snazi i nedostatnom materijalu baciti na njega malo više svjetla.

Islam su ovamo u Bosnu i Hercegovinu donijeli Turci Osmanlije. Nije nam poznato da je prije njih u Bosni i Hercegovini bilo kakvog traga islamu. Arapi, koji su dolazili i do naših obala u Jadranskom moru, Ismailije u Mađarskoj i muslimani u Makedoniji, nijesu mogli kako izgleda ostaviti u Bosni i Hercegovini nikakva traga. Još prije kosovske bitke na pet godina upoznaju se turske čete sa Bosnom. 1384 dolazi Timuraš paša sa vojskom i hara po istočnoj Bosni. Iza kosovske bitke u proljeće 1390 šalje Bajezid protiv Bosne Jigit pašu sa vojskom. Neki tvrde, da je ovaj put i sam Bajezid u Bosnu dolazio. 1396 idu turske čete kroz Slavoniju i dolaze sve do Štajerske. Iza smrti Bajezida opet se nastavljaju navale na Bosnu i turska vojska 1414 dolazi do gornjeg Vrbasa i zadržava se u bosanskom Skoplju (kraj oko Donjeg Vakufa). 1415 nalazimo bojeve oko Lašve, a 1416 u Humu, gdje čete dolaze blizu Dubrovnika. Od tada Turci u Bosni stalno ostaju. Tada im je u ruke pala Foča, Pljevlje, Čajniče i Nevesinje. 1418 Ishak beg osvoji Višegrad i Sokol. Za vrijeme Murata II 1424 i 1425 turska vojska krstari Bosnom. 1428 oteše Turci Pavlovićima Hodidjed i Vrhbosnu. Kasnije su Turci bili na kratko vrijeme izgubili Hodidjed, ali ljeti 1435 turska vojvoda Barak povrati Hodidjed i od tada Hodidjed i Vrhbosna ostadoše stalno u rukama Turaka. Iz 846 (hidžretske godine, primjedba priređivača) (1442/43) sačuvao nam se ferman sultana Murata, kojim daje neke zemlje na Romaniji nekom Širmedu za zasluge. 1436 osvojen je Zvornik i Srebrenica, te su tako Turci prije osvojenja Bosne u svojim rukama imali Nevesinje, Gacko, Zagorje, Foču, Ustikolinu, Podrinje, Pljevlje, Čajniče, Višegrad, Sokol, Srebrenicu, Zvornik, i dolinu Miljacke sa (Vrhbosnom) Sarajevom, kojem se pravi temelj tada udara. U svim ovim mjestima bilo je bez sumnje muslimana. Tada su se u njima podigle prve džamije. Kao prva džamija je u Sarajevu bez sumnje današnja Careva džamija koja se u starim turskim izvorima zove ''Džamii-atîkom'' (tj. starom džamijom, kako je bilo običaj nazivati prvu džamiju). Današnja zgrada ne potječe iz toga vremena. Tvrdnja da iz ovog vremena potječe i mesdžid Haseći Have nije dokazana. Ona se osniva jednom datumu koji je uklesan na nišanima graditeljice džamije, ali je taj datum sigurno kasnije unazad po prilici stavljen.

Već tada se je islam počeo širiti i među domaćim stanovništvom. Na islam nijesu prelazili samo obični ljudi nego i prvaci i velikaši, a za njima su se onda u grupama drugi povodili. U Isa begovoj vakufnami, koja je napisana na godinu prije osvojenja Bosne (u džumadel-ulatu 866 / februaru 1462) spominje se zemljište Balabana sina Bogčinova. Prema mišljenju g. Skarića Balaban je sin Bogčina sina kneza Stipka, koji je ukopan u Crnać-groblju u Gornjem kotorcu. Na njegovu mramoru ima i natpis. Prema tome Balaban je kao plemić i kao bogat čovjek, što se vidi iz Isa begove vakufname, jer je njegov bio Trebević i drugi posjedi u okolici Sarajeva i u Sarajevskom polju, rano prešao na islam. Osim gradova i na selima je već tada bilo muslimana, jer Isa begova vakufnama spominje u Sarjajevskom polju muslimansko groblje kao poznato mjesto, s kojim se mogu određivati granice uvakufljenog posjeda. Prema mišljenju Muvekita u Sarajevu je još 1452 sagradio i Nesuh beg svoju džamiju.

Kako se vidi islam nije čekao službeno osvojenje Bosne; on se još ranije udomio kako u gradu tako i na selu. I bez sumnje se je širio bez prisiljavanja, jer su Tuci tada bili veći političari, a da bi, sve kad bi htjeli silom širiti islam, pustili u susjedstvo o sebi zao glas.

1463 u proljeće pregazi silni turski sultan Mehmed el-Fatih Bosnu i zauze bilo silom bilo predajom sve važnije gradove pa i kraljevu prijestolnicu Jajce. Tada je nastupio čas brze islamizacije. 36.000 bogomilskih porodica pohrlilo je pod Jajce da se Fatihu poklone.

U Jenjičarskom zakonu izričito se kaže:

''Kada je osvajač Istanbula, sultan Mehmed han, Božija milost i zadovoljstvo s njim, došao na Bosnu sa svojom pobjedonosnom vojskom, svi stanovnici te zemlje i sav svijet, kada su saznali snagu i moć padišaha, utočišta cijelog svijeta, došli su pred njega, poklonili se pred njegovim veličanstvom i odjedamput prešli na islam. Kada je padišah, utočište cijelog svijeta, vidio da su ovi odjedamput grupno prešli na islam rekao je: ''U koliko ja znam, ovo nije ružna grupa ljudi.'' Zbog toga što su primili islam reče im padišah: ''Što hoćete, od mene tražite!'' Stanovnici te pokrajine rekoše: ''Nek se iz naše zemlje kupe mladići!'' (koji će se u Istanbulu odgajati za visoke službe) Njihovoj je molbi udovoljeno, te ih primaju bez razlike bili obrezani ili ne. Nije propis njih pregledati. Od ovog naroda sakupljani su mladići za uzgajanje na carskom dvoru, te je vićina izašla sa visokim častima i položajima i postala pametna i znana.''

Ovom su prilikom mnogi bogomilski velikaši, a za njima i ostali bogomilski svijet, prešli na islam. Slično je bilo i kod osvojenja Hercegovine. Među velikašima koji su prešli na islam bio je mlađi sin Hercega Stjepana, Stjepan, kasniji veliki vezir Ahmed paša Hercegović, (zatim) djeca kralja Stjepana, Tome Žigmund i Katarina, i mnogi drugi, koji spadaju u prvi red velikaša ove zemlje.

Dakle, naše je mišljenje da se je islam brzo u Bosni i Hercegovini raširio za razliku od drugih susjednih zemalja. Uzrok je tomu što su bogomili grupno (u Jenjičarskom kanunu turski stoji: ''bir ugurden'') kroz kratko vrijeme skoro svi prešli na islam.

Mnogi koji su pisali o ovom pitanju i ovdje izvrću historijsku istinu. Oni žele dokazati da bosanski muslimani nijesu uistinu starosjedioci u Bosni i Hercegovini nego doseljenici. Oni kažu: U početku turske vlasti u ovim krajevima bilo je samo u gradovima ponešto muslimana. Nakon bečkog rata 1683 u Bosnu i Hercegovinu sletjeli su se muslimani iz Mađarske i drugih zemalja, koje je Turska izgubila. Ovo mišljenje zastupa Petar Gaković u svojim ''Prilozima za istoriju i etnografiju Bosne''. Evo šta, naprimjer, prota Svetislav Davidović u svom članku ''Srednjovjekovna 'bosanska crkva' nije bila bogumilska ni patarenska'' doslovce kaže: ''Bosansko-hercegovački muslimani čine većinu u gradovima zato što je vrlo mnogo Turaka došlo u te krajeve ili kao vojska ili kao bjegunci iz Ugarske, Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Srbije i Crne Gore, kad se je Turska povlačila iz njih. Dakle, nema nikakva dokaza, kako bi htio Rački, da su bosanski 'krstjani' poslije pada Bosne i Huma svi listom prešli u islam, jer su muslimani (uz rimokatolike kao najmalobrojnije) u tim zemljama, i pored mnogih bježanja pravoslavnog elementa u susjedne države, pa i njegovog neznatnog prelaza u islam, uvijek bili manjina stanovništva''.

To su doslovce riječi prote Davidovića, iz kojih se vidi šta bi on i svi njegovi istomišljenici htjeli sa tvrdnjom da je u Bosni i Humu prije Turaka vladalo pravoslavlje. Ove sve rasprave više sliče vjerskim propagandističkim i političkim raspravama, kojima je svrha doći do željenog cilja, a ne do historijske istine.

Mi iz tog doba imademo vrlo malo sačuvanih dokumenata, pa i ono malo gotovo svi s reda mogu služiti kao dokumenti za ovu našu tvrdnju. Ranije smo spomenuli Isa begovu vakufnamu i kako nam i ona u ovom pogledu služi za dokaz.

Iz 873 / 1469, dakle šest godina iza osvojenja Bosne, sačuvao nam se hudžet šeriatskog suda, u kome se spomine spor oko zemlje između nekog Davud bega i seljaka iz sela Dusine u kreševskoj nahiji. Šeiatske sud je riješio spor u korist seljaka, jer je zemlja njihova baština, koju su naslijedili od otaca i djedova. Seljaci o kojima je govor jesu Husejn sin Pavlov, Muhamed sin Pavlov i Hasan sin Radivojev. Iz ovog se jasno vidi da su ti seljaci odmah nakon fetha (osvojenja Bosne od strane Turaka, primjedba priređivača) prešli na islam. Interesantno je u ovom hudžetu i to da se među svjedocima spominje šest muslimana čijem je ocu ime Abdulah. Ko poznaje činjenicu da su mnogi nemuslimanska imena svojih otaca prikrivali na taj način što su svoje očeve nazivali Abdulahima, Abdulgafurima, Abdulhajima i sličnim imenima, koja u prijevodu znače Božijeg roba, tome će ovaj dokumenat još više u ovu svrhu poslužiti. Ovaj je dokumenat nađen kod Salih hodže Salčinovića u selu Dusini kraj Kreševa.

Sačuvao nam se i hudžet brodskog (zeničkog) kadije iz 908 / 1502 godine u kome se radi o sporu o zemlji, koja pripada posadi grada Bobovca. Granice te zemlje svjedoče ''starci koji su zapamtili feth'' iz raznih okolnih sela. Iz sela Dragovića se spominje Živan i njegovi sinovi Sarudže i Hasan, zatim Dobrešin i njegov sin Alija, Pavle Bogilja, Vukač i njegovi sinovi Sarudže i Nikola. Kako se vidi i u ovom dokumentu se spominju muslimani koji su prešli na islam po bosanskim selima oko Bobovca. Interesantno je da je Sarudže sin Vukačev musliman, a brat mu Nikola nemusliman.

U hudžetu iz 925 / 1519 radi se opet o sporu između Šah bega sina Širmedova (ovom je Širmedu sultan Murat II 1442/43 poklonio zemlje na Romaniji) i seljaka iz sela Miletine i Breškovića na Romaniji. Svjedoci granica su između ostalih: Sulejman sin Bjelakov, Karađoz sin Boljićev, Ilijas sin Rajkov, Jusuf sin Vukotin, Alija sin Bjelakov i Bali sin Boljićev. U jednom hudžetu se spominje ovoliko ljudi, koji su na selu prešli na islam!

U sudskom sidžilu sarajevske mehkeme iz 964 i 965 / 1556-1557 spominje se nekoliko ostavinskih parnica, u kojima se spominju rodoslovlja, koja nam ovdje mogu poslužiti kao dokumenti. Najinteresantnije je rodoslovlje nekog Evlije iz sela Drozgometve, koji ima neku ostavinsku parnicu. Svjedoci svjedoče da je on sin Sulejmanov, Sulejman sin Milodarov, Milodar sin Vučine, a Vučina sin Ostoje. Veliki vezir, umrli Ali paša je sin Radošinov, Radošin je sin Vučine, a Vučina sin Ostoje. Prema tome zajednički djed im je Ostoja. Zapisnik je datiran 21 džumadel-ulata 964 / 1557. kad uzmemo da je Evlijin otac Sulejman musliman, onda možemo zaključiti da je iza fetha prešao na islam. Moj prijatelj Hamdi ef. Kreševljaković mislio je da se ovo odnosi na Ali pašu, čija je Alipašina džamija u Sarajevu, te je i napisao, da je Ali paša iz Drozgometve. Međutim, kako se ovdje Ali paša oslovljava kao veliki vezir, a 21 džumadel-ulata 964 godine spominje se kao umrli (merhum), a znamo iz spomenutog sidžila da je vlasnik Alipašine džamije umro kasnije (od) ovog datuma i to 17 safera 965 / decembra 1557, to nam postaje jasno, da se ovdje radi o drugom Ali paši. U popisu velikih vezira nalazimo samo oko ovih doba Hadim Ali pašu, koji je 907 / 1501 imenovan velikim vezirom. 909 je svrgnut, a na njegov mjesto je došao Ahmed paša Hercegović. 912 opet je došao Hadim Ali paša i ostao na tom položaju dok nije poginuo 917 / 1511. Turska vrela ne znaju za porijeklo Hadim Ali paše. Ovim dokumentom možemo dokazati, da je i ovaj veliki vezir porijeklom Bošnjak.

Osim ovog rodoslovlja u spomenutom sidžilu imamo i ova:

U Sarač Alijinoj mahali u Sarajevu umro je Ine beg sin Širmerdov, a unuk Radičev. Kao nasljednik njegov javio se Murat sin Timurhanov, unuk Iljasov, a praunuk Radičev. Zvornički kadija javlja sarajevskom, da su nasljednici Ahmeda sina Lutfije, a unuka Markova, koji je umro u Sarajevu, Aiša i Halima kćeri Husejnove, a unuke Markove;

Iz vakufname Čekrekčije Muslihudina saznajemo da je u blizini Gazi Husrev begove džamije neki Hasan sin Jatiživov imao dućane. Vakufnama je datirana 932 / 1526.

Da još jedamput ponovim: Dokumenata iz ovog doba ima vrlo malo, ali i od ovog malog broja gotovo svaki može poslužiti kao dokaz protiv tendencioznih tvrdnja o islamizaciji Bosne i Hercegovine. Stvari koje smo naveli odnose se većinom na obični seoski ili gradski svijet, a da i ne spominjemo velikaše koji su prešli na islam i istakli se u visokim službama (nekoliko velikaša može se naći kod Truhelke u radnji: ''O porijeklu bosanskih muslimana, str. 9).

Mnogi se zaboravljaju kad tvrde da su muslimani u Bosni i Hercegovini uglavnom gradski elemenat. Muslimani su najbrojniji u gradovima, ali ipak samo jedna trećina muslimanskog stanovništva pripada gradu. Ostale dvije trećine su seoski elemenat. Ovo nam potvrđuje statistika. U posljednje vrijeme raste broj muslimanskog gradskog stavnovništva stoga što je muslimanski elemenat nesrazmjerno prema drugima ekonomski pao, te ovi ekonomski pali, ili zapravo ekonomski oboreni traže utočište u gradu (aludira se na poznatu agrarnu reformu sprovedenu najvećim djelom u periodu 1919-1933 od strane kralja Aleksandra Karađorđevića, primjedba priređivača)

Davidović, Gaković i drugi kažu da se mnogo Turaka iz početka po gradovima u Bosni i Hercegovini naselilo. Ovo je jedna obična izmišljena neistina, kojoj oni sami ne mogu naći dokaza. Turci nijesu imalu u svojim zemljama ni onoliki broj stanovništva, koji je potreban, a kamo li da su imali višak da ga u Bosni naseljavaju. Turci su samo ostavili to tvrđavama svoju posadu, među kojom je bilo vrlo malo pravih Turaka. I ta posada je bila nedostatna. Zna se da je u Zvečaju na Vrbasu ostavljeno 50 jenjičara i 30 drugih vojnika. Ako uzmemo u obzir da je Zvečaj bio pogranična tvrđava prema Mađarima, onda se možemo uvjeriti da je malen broj ostavljen za posadu. Ako uzmemo ovo mjerilo onda možemo zaključiti da nije u cijeloj osvojenoj zemlji ostalo nego samo nekolike hiljade ljudi.

Da Osmanlije nisu imali neki višak naroda, koji bi mogli upotrebljavati za neku intenzivniju kolonizaciju, vidi se već po tome, da je sultan Mehmed II, osvojivši Jajce i druge bosanske gradove, odvojio trećinu žiteljstva, te ih poslao u Carigrad, da ih tamo naseli i popuni žiteljstvo, koje se smanjilo, jer su se Grci većinom razbjegli. Tu politiku nastavio je i prilikom osvajanja drugih, naročito grčkih gradova.

Osim toga kada je nakon osvojenja Bosne do nekih sedamdeset godina osvojena Mađarska mnoge dijelove Mađarske naselili su bosanski muslimani, koji su govorili bosanskim jezikom. Turski putopisac Evlija Ćelebija, koji je Mađarskom putovao 1660 i 1661, dakle prije bečkog rata, spominje, da se našim jezikom govori u Pečuju. Za stanovnike Budima kaže da su svi Bošnjaci. Stanovnici Šikloša govore poturski, što, po našem mišljenju, svakako označava naš jezik. Za stanovnike Sigetvara kaže da su bijele boje i da su Bošnjaci. Za stanovnike Kanjiže kaže da su Bošnjaci i da znaju nekoliko jezika, između kojih je na prvom mjestu bosanski. Da u Bosni i Hercegovini nije odmah nakon osvojenja bilo mnogo muslimana slavenske krvi i bosanskog jezika, ne bi oni mogli naseliti ovolika mjesta po Mađarskoj i u njih prenijeti svoj jezik.

Evo još jedan nepobitan dokaz za našu tvrdnju. Većina džamija u Bosni i Hercegovini podignuta je na mnogo godina prije bečkog rata. To znači da su te mnogobrojne džamije i tada trebale, jer je bio velik broj muslimana kako u gradu tako i na selu. Od 104 sarajevske džamije 98 ih je sagrađeno prije 1600 godine. Skoro je isto tako sa Mostarom, Banjom Lukom, Fočom, Rogaticom, Travnikom i drugim bosanskim i hercegovačkim gradovima i mjestima. Sila je seoskih džamija o kojima postoji živa tradicija u njihovim mjestima da su od fetha.

Glušac i oni koji se za njim povode i imaju istu namjeru kao on, žele reći da su muslimani u Bosni i Hercegovini u većini došljaci, a pravoslavni elemenat da je tu sarosjedilac. Međutim, historijski dokumenti baš govore obratno. A kad ne bi bilo ni tih historijskih dokumenata dovljan bi kao dokaz za našu tvrdnju bio čisti jezik bosanskih muslimana, koji nema ni onoliko turcizama koliko ih ima jezik pravoslavnih Srbijanaca iako su se oni prije oslobilii turske vlasti. Dr. Truhelka kaže: ''Ako se uvaži da su Slaveni koji su se naselili na jugu Evrope bili prvi predstavnici svijetlog tipa, komu je plava kosa i modro oko glavnom rasnom odlikom, dobiva važnost činjenica da je čisto svijetli tip u muslimana najjače zastupan, jer po tome bi baš muslimani bili najčišći Slaveni u Bosni''. (Truhelka: O porijeklu bosanskih muslimana, 19) I ovu vrstu dokazivanja Gluščeva škola ispušta iz vida.

Kad smo historijskim dokumentima dokazali činjenicu da su Bošnjaci grupno prešli na islam, nameće nam se pitanje kakvim su se sredstvima Turci služili šireći islamsku vjeru. Prvo što nam treba u ovom pogledu istaknuti je to da su vijesti o nekom nasilnom isturčivanju bosanskih kršćana u doba fetha apsolutno neosnovane. Te vijesti su skovali i historijom ih nazvali ljudi kojima nije stalo do historijske istine. Ovo nam potvrđuju mnogi dokumenti, a napose ahdnama, povelja kojom jamči sultan Fatih slobodu vjere bosanskim fratrima. Ta se ahdnama do danas čuva u fojničkom samostanu. Mišljenje da je ova ahdnama falsifikat nema ni jednog dokaza. Na tu se ahdnamu pozivaju kasniji turski sultani. U Kemurinim ''Bilješkama iz prošlosti bosanskih katolika'' ima pet kasnijih dokumenata u kojima se poziva na ovu ahdnamu. Od tih su tri fermana, jedna bujuruldija i jedan arzuhal. Osim toga, ovakve ahdname su izdavali sultani prije i poslije Mehmeda II.

Dakle, kada je Mehmed II osvojio Bosnu zatekao je pored bogomila u Bosni uglavnom još katolike. Bogomili nijesu prema propisu svoje vjere imali crkava, a katolici su ih imali. Bogomili su bili odlučni da pređu na islam, a katolici su tražili zaštitu svojim crkvama i slobodu ispovijedanja svoje vjere i dobili su što su tražili.

Turci su imali običaj ponuditi nemuslimana da primi islam. To su bez sumnje učinili i kad su Bosnu osvojili (i)ako o tome uopće nije postojao kakav sporazum između Turaka i bogomila prije osvojenja Bosne. Iza ponude ostaje da svak slobodno odluči da li će primiti ponudu ili je odbiti. U ovom nema nikakva prisiljavanja. U jednom rukopisnom djelu koje je napisano 993 / 1585, a prepis datira iz 1050 / 1640 postoji jedan odlomak koji se odnosi na islamizaciju Bosne i na bosanske poture. Taj odlomak sa nekoliko anegdota o poturima ja sam objavio u kalendaru Narodne Uzdanice za 1938 godinu. Odlomak je važan podatak iako mu vrijednost umanjuje to što pisac nije imao namjeru bilježiti historijske podatke nego anegdote i šaljive priče. U djelu je proza protkana sa stihovima. Tamo se kaže da je u Bosni prije Turaka bila kršćanska vjera i Mesihov zakon. Kada su je Osmanlije osvojili poslat je u Bosnu radi popisa po svoj prilici Mesih paša (umro 907 / 1501). On je zatekao narod u strahu od velikih daća. Tražio je od Porte da se ukine džizja ali mu to nije udovoljeno. Stoga je u zdogovoru sa uglednim starcima uredio da iz svakog sela bar neko primi muslimansko ime te da im se zbog toga oprosti džizja. Tako su mnogi jednostavno svoja imena preveli na turski: Živko je postao Jahja, Vuk Kurt, a Gvozden Timur. Tim je i džizja ukinuta, a na baštine je određen po jedan dukat. Na ovaj je način strah pred teškim daćama otklonjen. Kasnije je nastupilo ovako stanje: svijet se podijeli u tri grupe: pravi muslimani, kršćani i poturi. Pisac tumači da potur znači pola srbčina tj. polu muslimana. Poturi uzimaju dvostuke zapise i od hodže i od popa, oni se kolebaju, ne znaju ili bi tamo ili ovamo. Pisac ih napada i o njima se slabo izražava. Možda mu je svrha da ih popravi i za islam potpuno i stvarno pridobije. Kada bismo ovaj rukopis usvojili kao historijski dokumenat, onda bismo njim mogli dokazivati da je bilo i neke propagande za islam i da su neki prelazili na islam vođeni materijalnim interesom. Interesantno je da je ovo sve provođeno prema savjetovanju sa starcima (ihtijar). Sama riječ ''starci'' (''ihtijarlar'') ovdje privlači na se pažnju i ima neku bogomilsku boju. Sve kad ustanovimo da su oni koji su prelazili u prvo doba na islam imali više privilegija negoli oni koji su ostali u svojoj vjeri, opet moramo priznati da ni ovima nije činjeno nikakvo nasilje. I njima su povjeravane vrlo osjetljive službe i oni su bivali spahije, nahijske vojvode, čuvari tvrđava, vojnici i vojničke starješine svih vrsta vojske osim jenjičara kako su to utvrdili Truhelka, Ćorović i Skarić.

Da li je bilo kakve propagande preko učenih ljudi to ne znamo. Mi držimo da su se učeni i vjerski obrazovani ljudi latili posla tek kada se je svijet priznao muslimanima. Tada je trebalo ove nove muslimane u vjeri poučiti. Možda se njihova propaganda proširila tada i na nemuslimane. Biografi glasovitog Arap-hodže (Muhjidin Muhamed b. Omer b. Hamza iz Antiohije, umro 938 / 1531 u Brusi) koji je u Sarajevu sagradio dvije džamije, koje i danas postoje i po njegovu imenu se spominju, navode da je on prije 932 boravio u Rumeliji, a napose u Skoplju i Sarajevu, oko deset godina tumačeći Kur'an i vjerske propise. Tom prilkom je primilo islam mnogo nemuslimana. Za Ajvaz dedu, koji je toliko poznat u Bosni da se do danas hodočasti na Ajvatovicu kod Prusca, priča se da je došao sa Fatihom i da se nastanio u Pruscu. Njegovom zaslugom je većina tamošnjeg svijeta primila islam. Selo Vesela njegovim nastojanjem prešlo je odjedamput sa svojim svećenikom na islam. Svećenik je učio kod Ajvaz dede i postao hafiz, te ga je Ajvaz dedo postavio mualimom u tom selu. Sličnih tradicija sačuvalo se još u našem narodu. Što poturi (polu muslimani) postoje u doba kada je pisac pisao gore spomenuti rukopis o islamizaciji Bosne (1585 godina) tome je, izgleda, uzrok slaba naobrazba učitelja vjere (mualima i imama) u to doba, na što spomenuti pisac aludira jednom anegdotom.

Kad smo na čistu sa svim izloženim onda nam se nameće pitanje, koji su to stvarni uzroci, koji su doprinijeli ovakom širenju islama u ovim krajevima. Prije svega treba znati, kako smo i mi ranije naglasili, da je Bosna, prije dolaska Turaka u ove krajeve, bila poprište ogorčenih vjerskih borbâ. Tu su se borila uglavnom tri vjerska elementa: bogomili, koji su se smatrali pravim Bošnjacima, katolici i po nešto i pravoslavni. Katolike su najviše pomagali Mađari, koji su preko vjere htjeli da osiguraju svoj politički utjecaj u Bosni, u kojoj su od 1136 vršili vrhovnu vlast. Pred dolazak Turaka u Bosni su bile uglavnom dvije političke struje: katolici se osanjahu na Mađarsku i podržavahu veze sa Mađarima, dok bogomili gledahu u Turcima dobro došao elemenat, koji će im pomoći da se otresu prevlasti Mađara. Neki bogomilski velikaši čak su pozivali Turke da zemlju zauzmu. Potpuno je razumljivo da se bogomili nijesu mogli opredijeliti za Mađare i katolike, koji su u nekoliko mahova pripremali krstaške ratove protiv Bosne. Bogomilima je bila omrzla i katolička vjera kao i pravoslavna, jer su ih i pravoslavni progonili kao što smo ranije napomenuli. Kod Turaka su od ranije zapazili pravednost, vjersku snošljivost i ravnopravnost kao i to, što je u ovoj stvari sasvim važno, da Turci rado prepuštaju upravu osvojenih zemalja starosjediocima ako prime islam. Civilizacija koju je donijela Turska također je privlačila bogomile. Pred sobom su imali i svijetlih primjera do kojih visokih služba može i stranac u Turskoj doći. Sam veliki vezir Fatihov, Mahmut paša, koji je s vojskom došao u Bosnu, bio je slavenske krvi. Osim toga, islam je sam po sebi razumljiv, demokratski i jednostavan. Nema u njemu ni naročitog klera, koji upravlja vjerom; svak ko poznaje vjeru on je učitelj vjere. Između islama i bogomilstva postojala je sličnost u mnogim propisima kako smo to ranije ustanovili. I kad uvažimo sve ove činjenice potpuno će nam biti jasan uzrok nagle islamizacije bogomila u Bosni i Humu.

Naravno da se je broj muslimana u Bosni i Hercegovini i kasnije mijenjao, rastao i opadao. Rastao je novim prelazima na islam, jer je ipak ostalo bogomila koji nijesu isprva odmah bili primili islam, a i drugi su u manjim brojevima prelazili na islam. Uzrok porastu broja muslimana bile su (i) seobe iz bližnjih zemalja u Bosnu nakon što su ove otpale ispod turske vlasti. Nakon bečkog rata 1683 kada je izgubljena Mađarska doselilo je Bosnu nešto tamošnjeg svijeta, sigurno Bošnjaka po porijeklu. U krajevima koje je osvojila mletačka republika u Dalmaciji desilo se to isto. Veće je iseljavanje bilo iz Like. Iseljenici iz ovih krajeva pojačali su naselja u današnjoj muslimanskoj Krajini. Mnogo kasnije je bilo ovakih iseljavanja u Bosnu iz Crne Gore i Srbije.

Mora se uzeti u obzir da se ipak muslimansko stanovništvo u Bosni i Hercegovini vremenom i smanjivalo i brojčano opadalo. Opadalo je jer su muslimani baš mnogo stradavali u raznim vojnama koje je vodila Turska u raznim krajevima, jer su samo oni bili vojnici (za razliku od nemuslimana u Bosni i Hercegovini, primjedba priređivača). U mazharu, na primjer, što su ga Bošnjaci iza banjalučke bitke 1737 poslali sultanu kaže se da se od pet hiljada i dvije stotine bosanskih vojnika i junaka koji su otišli na Perziju i od deset hiljada spahija i nefera što su otišli na Oziju nije vratilo nego samo pet stotina nefera. Ovakih je slučajeva bilo mnogo u svako doba. Pa i razne epidemije i kuge mnogo su kosile muslimansko gradsko stanovništvo. U gore spomenutom mazharu ističe se da je prije pet godina od kuge stradalo oko dvadeset hiljada junaka. Kuge su kosile i seosko stanovništvo, ali na mjesto muslimana nijesu se doseljavali drugi muslimani. Obratno tome, mjesto pravoslavnih dolazili su novi pravoslavni. Tako na primjer Skarić spominje za stanovništvo Sarajevskog polja i njegove bliže okoline da 10,5% njih ne znaju da su im stari doselili. Ostali znaju odakle su im stari doselili. 34% ima doseljenih Hercegovaca i to iz Bileće, Gacka i iz Kolašina i Crne Gore. To su sve pravoslavni. Osim toga iseljavanje iz Bosne umanjivalo je broj muslimana. U seobama u Tursku u posljednjih šesdeset godina izgubili smo oko 100.000 muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini.

Preuzeto iz rasprave Mehmeda Handžića o islamizaciji u BiH:
Da se vidi da je bilo bogumila koji su i kasnije prelazili na islam navešćemo nekoliko podataka:

Engleski diplomata Ricaut čak u drugoj polovici sedamnaestog vijeka tvrdi da se bosanski bogomili još nijesu posve pretopili u muslimane, nego čitaju Novi Zavjet, vjeruju u Muhameda (alejhisselam) i piju vino o ramazanu. Navodi Ricautovi mnogo sliče onim iz turskog rukopisa u kom se spominju poturi sa dvostrukim zapisima;

U jednom mostarskom sidžilu poslije 1600 godine nalazi se mnogo muslimanskih imena sa nemuslimanskim imenima otaca, što znači da je islamizacija u području Neretve zakasnila iza one u Bosni;

Vid Vuletić Vukasović u svojim ''Bilješkama o kulturi južnijeh Slavena'' kaže: ''Čuveni mi je Fra Grga Martić pričao da je poznavao muhamedanaca, te su se zvali turskim imenom, a bili su skrovito bogumili. Tu je domaćin vršio dužnosti bogumilske vjere, pa nijesu nigda ni hodili u džamiju. Po kazivanju slavnog starca Martića bilo je u posljednje doba bogumila u Jablanici, pa rek' bi da jih je još u selu Drežnici, te kod rijeke Drežanke.'' To je pisao Vukasović prije 43 godine, a Ibrahim beg Bašagić slao je silom hodže u Drežnicu jer tamošnji seljaci nijesu imali pojma o islamu;

Značajna je slijedeća bilješka u Bakulinom šematizmu hercegovačke biskupije od 1867 godine koja u prijevodu znači: ''U Dubočanima (Kotar Konjic) porodica Helež, koja bijaše posljednji sljedbenik bogomilske zanešenosti, prigrlila je islam, prije nekoliko godina u nazad.'' Po izjavi G. Martića koju je zabilježio Dr. Jelenić u svome djelu ''De Patarenis Bosnae'' još je iza okupacije u Neretvi bilo šesnaest Patarenskih domova. Mitropolit Kosanović pisao je da su u njegovo doba živjeli u blizini Kreševa patareni. Azboth također veli da je čuo da je do njegova vremena bilo bogomila oko Kreševa i oko Rame. Godine 1887 zabilježio je Mehmed beg Kapetanović Ljubušak u ''Narodnom blagu'' ovo: ''Oko Rame i Neretve ima i dan danas muhamedovskih seljaka koji su sačuvali neke molitve iz bogomilskih vremena, pa ih u obiteljskim krugovima na izust mole''.

Ovakih vijesti, kako se vidi, ima prilično dosta. Kao jedan dobar dokaz, da je islam u sela oko Konjica došao kasnije može poslužiti i to što im se ženskinje ni dan danas ne krije.

Sve su me ove stvari potakle te sam skoro pitao jednog razboritog seljaka Osmana Zelića iz blizine Konjica, sve mi se čini iz Bijele, o tradicijama sačuvanim u tamošnjem kraju o prelazu na islam. On mi je ispričao ovo: ''Sultan Fatih je došao do na Ivan i dotle svijet isturčio. Zato se do Ivana pokriva ženskinje po selu, a od Ivana ovamo nama ne pokriva. Novalići iz Vrdovlja su kasno primili islam, pa se, kažu, zbog toga i zovu tako. Posljednja kuća koja je primila islam je, kako pričaju, kuća Milišića kod Umoljana.'' Dakle i u narodu se sačuvalo o tome nekoliko vrijednih tradicija.

Omer ef. Humo, istaknuti muallim i muderis (1808-1880) za svoga je vakta službovao po Stocu i Konjicu, naročito u selima oko Konjica.

Kao duboko religiozna i visoko moralna osoba davao je olakšice seljacima pri uzimanju abdesta, uzimajući "mesh" po vunenim čarapama, - što je čuo mostarski muftija, pa ga zvao na odgovornost. Kada ga je muftija upitao: "Je li istina da ti dozvoljavaš seljacima da klanjaju u opancima? ", odgovorio je: " Ja sam ih doveo do opanaka, a ti im ih izuj ako mozeš".

_______________________________________________________________________________________________

Dr. Smail Balic je rodjen u Mostaru.Zivio kao umirovljeni nadsavjetnik austrijske Nacionalne biblioteke u Zwerndorfu kraj Beca. Dobitnik je "Austrijskog ordena za nauku i umjetnost 1. klase".

Svoj relativno mirni smještaj u jugoistocnoj Evropi juzni Slaveni zahvaljuju arapskom zveckanju sabljom na juznom boku Bizantskog carstva. Trideset i tri godine poslije smrti vjerovjesnika Muhameda (571-632) u arapskoj vojsci sluze i skupine juznih Slavena. Vec u 10. stoljecu na tlu istocnog Rima ima dzamija. Osobito je osmo stoljece proteklo u znaku ucestalih susreta s azijskim narodima poput Pecenega, Baskira, Hazara, Oguza (Uza) i dr. Medju ovim šarenim elementima bilo je brojnih islamskih vjernika. Neki od njih naselili su se trajno u blizini ugarske prestonice Pešte, ali i u juznim granicnim oblastima, poimence u Srijemu, Macvi, sjeverozapadnoj Bosni i Beogradu. Stekli su ugarsko ime boszermeny ( izopoacenje od musulman) ili izmaelitak (Ismaeliti po praocu Arapa Ishmaelu). U starim se poveljama nalazi i ime Maghrebini što se po svoj prilici moze svesti na arapsku rijece magariba (strani legionari). Ovi ugarski muslimani odrzavali su zive veze s islamskim Orijentom. Znameniti arapski geograf YAQUT AL HAMAWI (umro 1229.) izvjestava o o upucivanju delegacije od cetrdeset studenata u Siriju i citira razgovore s njima.i Poznata su nam dva visoka dostojanstvenika iz onoga doba, maurski ucenjak HAMID AL-GARNATI, njegov datum smrti nam je nepoznat. Otac ABU-HAMID, poznat arapski knjizevnik, ostavio je sadrzajne biljeske na arapskom o zivotu i zbivanjima ovih islamskih zajednicaii U 13. st. dospjeli su Turkmeni iz Korasana bjezeci ispred Mongola u Dobrudzu. Moglo ih je biti 10 -12 tisuca. Medju njima je u Dobrudzu dospio i selldzucki kralj IZZADDIN KAIKAWUS II(1263/64), a poslije legendarni i od svih balkanskih muslimana veoma stovani svetac SARI SALTUK ( umro 1264.). Vecina ovih bjegunaca vratila se poslije u Aziju. I u juznim oblastima Balkana povremeno su boravili muslimanski doseljenici ili osvajaci. Ondje su muslimani poznati i pod imenom Agarjani (Aharjani) sto navodi na porijeklo Arapa od Ibrahimove djevojke Hagar.

Kontinuirana povjest islama u jugoistocnoj Evropi pocinje pojavom Osmanlija na evropskom tlu. Islamizacija je vecinom protekla posve mirno. Taj je proces, kako smo vidjeli, u predosmanlijskih muslimana vec bio odavna zavrsen. Islam je ljude privlacio iz raznih razloga: u Bosni uglavnom kao protest spram ugnjetaca, koji su okupljali oko obiju velikih crkava, u Albaniji i Rodopskoj oblasti da bi se oduprli prijetecoj slavenskoj odn. grckoj asimilaciji. Vazan motiv za prevjeravanje bilo je izjednacavanje s natio militans koju su predstavljali muslimani. Tako nalazimo medju osmanskim dostojanstvenicima sinove Humskog vojvode i posljednjeg bugarskog kralja AHMED PASU HERSEKZADE (umro 1514.) i ISKENDER PASU (14. st.) sandzakbega u Samsunu. Senzibilnom i sjetnom BALIMU SULTANU (umro 1516.), jednom srpskom princu, dopali su se slobodoumni dervisi Bektasi pa je postao njihov drugi "utemeljitelj". Oba djeteta posljednjeg bosanskog kralja SIGISMUND i KATARINA takodjer su presli na islam, ali je njihova je daljnja sudbina nepoznata.

U jugoistocnoj Evropi je predrasuda o "prinudnom poturcivanju" Srba i Bugara veoma prosirena. Povezana je prisno s krivim predodzbama o "danku u krvi" i "izdaji vlastite nacije". Pod dankom u krvi se shvaca prinudna regrutacija djecaka za janicarske trupe. Zapravo je pristup islamu bio dobrovoljan u smislu postulata "La ikraha fi'd-din" ( U vjeri nema prinude, Kur'an 2:256). Regrutacija djecaka ( devsirme) spada samo u prvo razdoblje osmanske imperije i zbivala se u cetverogodisnjim ciklusima. U Bosni ovaj su proces dobrovoljno prihvacali i muslimani - a i mnogo Albanaca, koji su zivjeli na podrucju bosnjackog zivlja ( kao u Novopazarskom Sandzaku). Novovjernici nisu bili - a ovdje je posrijedi jedna veoma prosirena zabluda Srba - Srbi nego Bosnjaci. Ovo je prikupljanje djecaka, ostalo u shvatljivo zlom sjecanju, ali i izopaceno u povijesnoj svijesti pravoslavnog stanovnistva, bilo - kako pokazuju najnovija istrazivanja - posve drugacije nego kakvim se prikazuje u narodnoj pjesmi i literaturi. Uz ostalo je dokazano da je prakticki na 100.000 stanovnika uziman jedan jedini djecak.iii Institucija devsirme se na koncu pokazala korisnom po stanovnistvo. Tako je hrvatska republika Dubrovnik (Ragusa) i zahvaljujuci zalaganju AHMED PASE HERSEK- ZADE izdvojena iz osmanskih osvajackih planova. MEHMED-PASI SOKOLOVICU, (umro 1579.), jednom drugom Bosnjaku Srbi zahvaljuju obnovu Pecke patrijarsije 1557., postupak koji je bitno pridonio opstanku srpske nacije u osmanskoj eri. Devsirma je uostalom bila skroman, isprva vojni doprinos krscanskog stanovnistva - ukoliko se odnosio na nju - vojnoj moci drzave. Regutirani su djecaci od 8-18 godina gotovo podobni za vojsku, a ne, kako se krivo shvaca, mala djeca. Jedinci se nisu uzimali. Svrha regrutacije djecaka nije bila religiozna, nego politicka i vojna.

Vec s nastankom bosanske drzave (banovina Bosna) sredinom 12. stoljeca razvija se u toj zemlji jedan osobiti religiozni fenomen: "Crkva bosanska". Otada, pa do pada bosanskog kraljevstva godine 1463., ona ce uz dvije velike, katolicku i pravoslavnu, biti treca, mocna snaga u drzavi. "Crkva bosanska" razlikovala se u vjerovanjima i strukturi zajednice od bitno etabliranih crkava. Stoga su je nemilosrdno progonili. Bila je na svoj nacin "protestantska". Time je nalikovala islamu. Njeno vidjenje Krista bilo je donekle arijansko. Krist se kao najuzorniji Bozji stvor shvacao pretezno kao duh (ruh). Pripadnici Crkve- krivo nazvani bogumilima - molili su poput muslimana pet puta dnevno. Odbacivali su sakralno nasljedstvo velikih crkava. Vlastita misticna praksa smatrala se putem koji vodi u blizinu Boga. Time su bili u bliskom odnosu sa sufijima (misticima) u islamu. U vjersko-povjesnom smislu pripadnici se bosanske crkve, koji nestaju s historijske scene dolaskom Osmanlija u Bosnu u 15. stoljecu ubrajaju u katare ("ciste").

Isprva je bosanski islam bio mistican, nadalje, iskazivao je i neke gnosticke znacajke. U tome se javljao karakter njegovih stvarnih vjeroucitelja. Bili su mistici koji su u svoje religiozne predodzbe sviijeta unosili mnoge sinkretisticke elemente. Religiozna ekskluzivnost i netolerancija bile su im u pravilu strane. Shvacali su se religioznim tragacima za bozanskom istinom (falikun fi sabililah). Muhameda su Bosnjaci akceptirali tek kao sveca - jednoga novog u dugom nizu postojecih. Jos se i sada priprosti bosanski musliman zaklinje Sveca mi moga Muhameda. Slicno bektasijskim misticima, duhovnim skrbnicima janicarske trupe, bosanski muslimani su prije labavi nego li rigorozni u svojoj religioznoj praksi. Njihova ih narodna poezija predstavlja kao pristupacne, vedre i vinu ne protivne ljude. Rodjacke veze sa susjednim krscanima i Zidovima, dakako prvenstveno po zenskoj liniji, bili su u njih uvijek uobicajene.

Latinska vladavina uspostavljena poslije 4. Krizarskog rata u Carigradu ( 1204. -61.) izazvala je u jugoistocnoj Evropi nezadovoljstvo i socijalne nevolje. Osobito je bio tezak polozaj seljaka u nasljednim drzavama gdje su vladala latinska feudalna gospoda. Dadzbine i prinudni radovi iscrpljivale su stanovnistvo. Tome su se pridruzivale provale ugarskoga kralja sve do Vidina u Bugarskoj i njegova trajna nastojanja da Bugare pokatolici. Odatle potjece izreka: "Bolje sultanov turban nego papina tijara". Zemlja je mnogim ratovima i pustosenjima ostala bez mnogih stanovnika. Osmani su samo ondje masovno naseljavali Turke. S novim elementima stigao je i islam. Ali novoj su religiji prisli i domoroci. Pogotovo zato sto su ponegdje javljale uspomene na islam kao nekadasnju religiju, tako i u slucaju "Vardarskih Turaka" / Vardarioti). Ti su Turci u davnim vremenima stupili u sluzbu Bizanta koji ih je naselio u Makedoniji. Navodno su i Albanci i Pomaci tek u 17. stoljecu primili islam. Ali jos su prije toga njihovi pripadnici dospjeli do utjecaja i casti u carstvu. Tako je koncem 16. stoljeca pjesnik UWEIS WEYSI mogao tugovati:

'Agebdir, 'izz ( devlete Cemi'an Armawud Bosnaq, Ceker dewrimde dilletler, Saha, al-Resulullah. "Neobicno da su u slavi i sreci sami Arnauti i Bosnjaci, dok potomci vjerovjesnika, o Boze, u moje vrijeme svakakve poruge trpe.

"Potomke vjerovjesnika" treba ovdje shvatiti ne samo kao Arape nego i Turke. Cuveni pjesnik TASLIGALI YAHIA, Albanac, umro je 1582., a veliki vezir SINAN PASA, takodjer Albanac, umro je u devedesetoj 1596.

Time sto su dijelovi stanovnistva primili islam, odrzala se religiozna trodioba Bosne i njen kontinuitet. Smirene su obje velike crkve usmjerene na ekspanziju a u skladu s time i na agresivne postupke. Ostvaren je dugogodisnji mir (pax otomana). Francuski putnik LOUIS GEDOIN koji je 1623./24. putovao Balkanom, opaza da u gradu Beogradu, u kojem tada ima mnogo Bosnjaka, osim pravoslavaca mirno zivi i mnogo kalvinista i drugih "sektasa" iz susjedne Ugarske i Njemacke. Njihovi duhovnici mogu "posve slobodno besplodno raspravljati."

U isto vrijeme pisao je bosanski vezir WARWARI 'ALI PASA (umro 1647). cesto citirane stihove o vladavini sultana Ibrahima I. (1640-1648):

" U njegovo vrijeme nastade cudesna sigurnost i milost Ovca setase po carstvu zajedno s vukom"

Bosnjaci i drugi na islam obraceni narodi nisu izgubili nacionalni identitet. Mogli su se slobodno iskazivati. Osobito su Bosnjaci stekli mogucnost da se revansiraju za patnje koje su trpjeli kao heretici. Njihov je polozaj medju velikim crkvama ucvrscen. U tim se uvjetima ne moze govoriti o turskom podjarmljivanju Bosne. Bosnjaci su odlucivali o sudbini zajednicke drzave. Uvazavane su rijeci njihovih vezira i velikih vezira. Vise od 300 literata razlicite vrste i znacaja pridonijeli su kulturi. Pisali su arapski, turski, perzijski i bosanski. Uza sve to nije islam bio odlucujuca pokretna sila drzavne politike nego slava i cast vladajuce dinastije Osmana. Muslimani su se veoma malo brinuli za zivot i djelatnosti nemuslimanskih vjerskih zajednica. Dopustala im se posvemasnja autonomija. Tako je drustvo bilo nesmetano multikulturno i multireligiozno. Lessingova parabola o prstenu ciji je prapredlozak u Kur'anu 5:49 u ovom je drustvu vazila prije nego sto je napisana. Do vladavine sultana BAYEZIDA II., umrloga 1512. vladala je i u osmanskom carstvu posve liberalna, a poslije podnosljiva religiozna politika. Nasilnih prevjeravanja nije bilo. Naprotiv: povremene grupne zahtjeve za promjenom vjere sultani su sputavali vec iz privrednih razloga. Prijem djecaka u okviru opisanog procesa regrutacije pocivao je na serijatsko-pravnom principu da je svako ljudsko bice, po svojoj prirodi sklono islamu sve do zrelosti. Po shvacanju vlasti ti djecaci nisu bili krscani. A ako su potjecali od muslimanskih roditelja, onda je sve bilo jasno: pripadali su zajednici muslimana.

Osmanska ekspanzija u zapadnu Evropu u osnovi nije bila motivirana, religiozno, nego starom mongolskom idejom velesile: vrhovnom vlasti dinastije Osman. Religiozna argumentacija pridosla je poslije. "Istina, islam je bio drzavna religija, istina je da su nemuslimani bili gradjani drugog reda, ali nisu ugnjetavani" s pravom zakljucuje becki turkolog HERBERT JANSKY, da bi onda izlucio odlucujuci zakon povijesti Osmana: "Prava idejna podloga nastanka i uspona osmanskog carstva bila je vjera u to kako je dinastija Osmana pozvana da zavlada svijetom, a izvor, iz kojega su ova vjera i na njoj zasnovane tradicije tekle, bila je u biti neislamska." U tom smisliu osmansko se carstvo nije odrzavalo jedinstvenim pravnim sustavom. Elementi koji nisu pripadali drzavotvornom narodu smjeli su zadrzati svoje staro pravo. I inace je mnogo toga ostajalo po starom: domaci knezevi i kraljevi, drustvena struktura, religija. U nekim je drzavnim segmentima carstvo bilo kopija Bizanta. Osobito je polozaj pravoslavne crkve strsio u starom ruhu. Ekumenski patrijarh iz Fanara igrao je u Osmana ulogu maltene velikog vezira. Njegova je rijec bila odlucujuca u religioznim problemima krscana. Zatecenim je religioznim zajednicama u principu davana autonomija, u njenim su okvirima mogli sprovoditi svoje vlastite zakone. Drzava se za crkvu brinula samo ukoliko je djelatnost ugrozavala interese drugih podanika. Postupala je po principu: "U vjeri nema prinude". Kako islam ne zna za misijske obveze, postuje svaki monoteizam, podstice na dijalog, polazi od civilno-pravnoga karaktera braka, drzavi je bilo relativno lako tolerirati multireligiozno i multikulturno drustvo, pa ga cak i unaprijedjivati. Dakako, povijest je sa svojim usponima i padovima ispisivala ponekad i protivnosti. Nije nedostajalo izopacavanja i zloupotreba dobrih obicaja. Ali bio je nadjen modus vivendi izmedju muslimana i krscana. Svuda su ( a i sada su jos) - osim u rigoristickoj Saudijskoj Arabiji - pored dzamija i krscanske bogomolje i sinagoge. Izmedju 1523. i 1527. Osmanlije su naselile Srbe na hrvatsko podrucje oko Zrmanje i Cetine u Dalmaciji. Otada su izgradjene srpsko-pravoslavne crkve u Biljanima, Ostrovici, Karinu, Biovcinom Selu, Mokrom Selu i nekim drugim mjestima. Usto su na pojedinim mjestima izgradjeni i samostani. Predrasuda je da su Turci poslije osvajanja neke zemlje obicavali razarati crkve. Ako je neko mjesto bilo osvojeno poslije otpora, imali su doduse naviku da prvo jednu crkvu zaplijene i preobrate u dzamiju, ostale su ostavljali crkvenoj upravi. Dakako, drugacije se postupalo ako je stanovnistvo mjesto bilo napustilo. Sejh ul islamu ZEMBILLI 'ALI EFENDIJU, jednom Albancu, (umro 1525.) i njegovoj se poboznosti treba zahvaliti sto nije doslo do protjerivanja ili cak likvidacije krscana na Balkanu na nacin protjerivanja Maura s Iberskog poluotoka. Osvetoljubivi ljudi predlozili su to tadasnjem vladaru sultanu Selimu I ( 1512-1520). Prije takve teske odluke sultan je vrhovnog zastupnika religije ZEMBILLI 'ALI EFENDIJU upitao je li takav postupak dopusten? Odgovor je dobio u obliku fetwe, obavezne religiozne odluke: Olmaz! ("Nedopusteno!") U obrazlozenju je navedeno da su krscani pod zastitom i imaju pravo na nepovredivost svoga polozaja. Ne smiju odgovarati za ono sto njihovi suvjernici cine negdje u svijetu. "I nijedan grijesan covjek nece ponijeti grijehe drugoga." ( Kur'an 35:18)

Islam je u jugoistocnoj Evropi brojno druga religija. Vecinom su muslimanske Republika Bosna i Hercegovina i republika Albanija. Po nacionalnosti, u tom dijelu svijeta osam milijuna muslimana Turci, od toga 6 milijuna u evropskoj Turskoj, milijun u Bugarskoj, 250.000 u Grckoj, 70.000 u Rumunjskoj, ostatak u Makedoniji i na Kosovu. Slavena islamske vjere ima oko 2,700.000, od toga 2,299.320 Bosnjaka, 290.000 Pomaka u Bugarskoj i oko 70.000 Makedonaca. Broj Albanaca koji se iskazuju kao muslimani ili sljedbenici sekte Bektasa ima 4,810.000. Od toga u Albaniji zivi 3 milijuna, 1,810.000 u Jugoslaviji. I desetine tisuca Roma koji zive u jugoistocnoj Evropi ispovijedaju islam.

Uslijed austro-ugarske okupacije 1878. Bosnjaci, pa i muslimani, stupili su u prisan kontakt sa zapadnoevropskom kulturom. Tada je medju njima potekao snazan proces evropeizacije. Stovise i religiozna je misao time znacajno zahvacena. Uslijed novoga kulturnog utjecaja doslo je do oduhovljenja religije. Do pocetka genocida protiv muslimana godine 1992. religija je spadala u intimnu sferu covjeka. Izbjegavani su simboli, nije bilo javnih manifestacija. Snazno je smanjena distanca prema Evropi dobrovoljnim preuzimanjem etike rada, pojma vremena, odjece, kalendara i drugih okolnosti zivota. Slika covjeka, opci vrijednosni sudovi, kriticna distanca prema tradiciji,dostigli su stupanj primjeren prosvjetiteljstvu, U medjuvremenu su nazalost, uslijed srpske agresije neki obicaji koji su poprimili divljacki karakter prodrli u ovaj zdravi svijet. Opci nacin misljenja koji u literaturi nalazi svoj najgovorljiviji izraz neopozivo je ostao evropski.iv Neposredno iskustvo u ophodjenju s Evropom koje traje tocno 120 godina i njene posljedice navele su predsjednika ALIJU IZETBEGOVICA da govori o evropskom islamu Bosnjaka koji se moze izraziti u korist Istoka i Zapada. "Mozda je bas nama bilo sudjeno" - zakljucio je svoja razmatranja - prikazati islam u novom i pravom svjetlu"v Slicno je 1986. pisao svicarski novinar i pozavatelj Balkana VIKTOR MEIER : "U bosanskom islamu pretezu one snage koje zele racionalan evropski islam a ne orijentalni fundamentalizam. Mozda ce ovaj evropski islam jednom biti cijeloj Evropi od koristi."

Vec jedno i pol stoljece politika i historiografija Srba i Hrvata osporavaju egzistenciju naroda Bosnjaka. Dok je u doba Osmanlija i (1463-1878) i u vrijeme austro-ugarske uprave (1878-1918) taj nacionalni identitet zajedno s bosanskim jezikom jos uglavnom bio poznat, vladajuci je kurs u obje Jugoslavije (1918-41) i (1945-92) i u kratkotrajnoj Hrvatskoj (1941-45) usmjeren na ignorantsku sutnju. Pripadnici ove narodne skupine - oni su identicni s muslimanima u Bosni i Hercegovini - u komunistickoj su Jugoslaviji dugo obiljezavani kao "nacionalno neopredjeljeni". Nisu bili zastupljeni u parlamentu. Ondje su kao njihovi zastupnici djelovali Srbi, Hrvati i pojedini Jugoslaveni. Krajnji izraz nasla je ova politika u podjeli Bosne i Hercegovine izmedju Srba i Hrvata 1939. godine koja je potrajala do nacistickog napada 1941. Time se zeljelo pokazati cija je zemlja. Podijeljena je tako kao da Bosnjaka odn. bosanskih muslimana uopce i nema. U sadasnjim neljudskim postupcima ova je politika pokazala svioje cudovisno lice.

Pocev od 1971. bosnjacki je identitet bio sluzbeno priznat, ali u krajnje iritantnom obliku. Smjeli su se nazivati muslimanima u "nacionalnom smislu". Za ovu zloupotrebu religioznog imena Islamsku zajednicu nitko nije pitao.

Bosnjackim muslimanikoji su primjerice imali posla na Orijentu, nisu su mogli nacionalno identificirati na osnovu sluzbenog obiljezja. U svijest islamskog svijeta pocinjali su prodirati kao Jugoslaveni ili, uslijed tvrdoglavo vodjene propagande nekih otudjenih emigrantskih skupina u Kanadi ili Sjedinjenim Drzavama Amerike kao Hrvati. Tome je pridonosila prvenstveno jedna "Hrvatska dzamija" u Torontu (Kanada) gdje su umjeli obmanjivati svjetsku javnost koristeci protumuslimanske sudske procese koji su u Jugoslaviji vodjeni od 1983. Kasnije se pokazalo koliko moze biti sudbonosnan ovako neobican put u nacionalnu emancipaciju. Iza nastanka "muslimanske nacije" skrivala se po svoj prilici namjera sprijeciti prisvajanja susjednih nacija ili ovjekovjeciti anacionalnost muslimana, odn. olaksati njihovo gasenje. Slucajem ovoga krivoga naziva potvrdjene su rijeci Alberta Camusa: "Mal nommer les choses, c'est ajouter au malheur de monde".

U Sarajevu se 29. rujna 1993. jedan posebno sazvan bosnjacki sabor odlucio za povratak povijesnom imenu. Zakljucak je sutradan potvrdio parlament. Otada se jucerasnji "Muslimani u nacionalnom smislu" sluzbeno i znanstveno nazivaju Bosnjacima. I pored nastojanja da se ova promjena obznani svijetu, o tome se u svjetskoj javnosti jedva zna. Jos uvijek se govori o muslimanima bez ikakve poblize ocjene. Pojedine agencije koriste okolisna obiljezja: "bosanska vlada pod muslimanskom dominacijom" Jos uvijek su dakle sitrom otvorena vrata etiketiranju tako nazivanih muslimana. Time su omogucena okrivljavanja i optuzbe. Onda se muslimanima pripisuje i udio u prinudnom pokrstavanju, progonima i ubojstvima Srba u drugom svjetskom ratu. Pritom se presucuje da su bosnjacki uglednici ove fasisticke postupke prema nevinim ljudima najostrije osudjivali i to u mnogim rezolucijama koje su tada pisane u cijeloj zemlji. U zlostavljanju Srba sudjelovale su i grupe muslimana, ali oni su bili hrvatski osvijesteni i kao takvi su prezirali volju svoga naroda. Bosnjaci nisu imali nista s tim zlocinima. Novotkriveno ime Bosnjak ima doduse u njemackom govornom prostoru ponesto pejorativan prizvuk - kao uostalom i sva imena naroda sa sufiksom - ak , ali drugi se ne moze naci. U zemlji je jos poznat naziv Bosnjanin, ali on je neprevediv u njemacki.

Povratak povijesnom obiljezju uslijedio je i pogledu jezika. Zove se bosanski ili bosnjacki. To jeste doduse jezik Hrvata i Srba, ali buduci da ga oni tamo nazivaju srpskim ili hrvatskim, pravo je i posteno da se varijanta koja se govori u Bosni naziva bosanskim Kada bi se u Bosni govorilo srpsko- hrvatski, znacilo bi da je zemlja pripada Srbima ili Hrvatima sto politicki ne bi bilo mudro. Bosanski se jezik iskazuje u ikavskom ili ijekavskom dijalektu - protivno ekavskom dijalektu Srba. Muslimani ne "gutaju" glas "h" u mnogim rijecima ( kao ajde umjesto Hajde, Adzic, umjesto Hadzic) dok je to u Srba normalno. U prvom izdanju srpskog rjecnika VUKA KARADZICA ova je srpska osobitost svuda vidljiva. Ima i drugih razlika. U svakom slucaju bosanski se barem toliko razlikuje od srpskog koliko i hrvatski. Fonoloski se tri nacina govora visestruko razlikuju. A svaki narod ima pravo jezik kojim govori, smatrati svojim iskonskim pravom i imenovati na odgovarajuci nacin. Jezik kojim govore Bosnjaci, nazivan je bosanskim ili bosnjackim. I u skolskoj se nastavi tako nazivao do 1908., i u Osmanskom carstvu i u Austro-ugarskoj monarhiji. "Dati jeziku ime naroda koji ga govori, izrazava nesto jednostavno i ocito. Ima jedan narod, a taj narod ima svoj jezik."

Neprijateljstvo prema islamu najavljeno je sredinom 1979. kada je TITO u jednom govoru u Bugojnu osudio navodno nekorektno ponasanje nekih muslimanskih duhovnika. Malo prije toga u u sarajevskim je novinama "Oslobodjenje" objavljeno u nastavcima djelo "Parergon" knjizevnika Dervisa Susica. U njemu je globalno uloga hodza ( muslimanskih duhovnika) prikazana opasnom i protudrzavnom. Istovremeno su se u beogradskim novinama pojavili brojni napadi na "fundamentalizam", "panislamizam", i "islamski nacionalizam". Muislimanima su se podmetale teznje za stvaranjem "etnicki ciste" Bosne, koja se poslije preobrazila u grozna "etnicka ciscenja". Po ovim beogradskim pamfletima Bosna je "tamni vilajet" bez ikakve kulture. U Beogradu je objavljena knjiga MIROLJUBA JEVTICA "Dzihad kao moderni rat" u kojoj se islam prikazuje kao prijetnja Evropi. Dzihad - koji on krivo naziva "svetim ratom"- osnovna je obaveza muslimana. Jevtic ga shvaca kao religiozni rat u svrhu sirenja islama. Sve je to ponukalo vodstvo islama da organizira simpozij koji bi ove optuzbe zanijekao. Referati ovog simpozija objavljeni su pod naslovom: "Islamski fundamentalizam- sto je to?" Vrhunac ocrnjivanja Islamske zajednice od strane drzave bilo je hapsenje Reis-ul uleme SELIMOSKOG 22. rujna 1991. Tada je vjerski vodja bio u posjetu Kosovu. Srecom je u zatvoru ostao samo jedan dan. <

Dogadjajima u Bosni prethodilo je jedanaest muckih ubojstava. Isprva se nije moglo ni govoriti o ratu. Prije bi se moglo govoriti o pokusaju jednoga genocida. Bosna nije zeljela rat. "Za rat su potrebna dvojica", govorio je predsjednik ALIJA IZETBEGOVIC. Ocito nije racunao s tim da je za zlocin dovoljan i jedan pocinitelj. Pri procjeni situacije stoga nije opravdano Bosnjake promatrati kao jednu od "zaracenih strana". Oni su, predvidjene zrtve planiranoga genocida. Agresor - ekstremni srpski nacionalisti s komunistickom podsvijesti - nasrnuli su na sve sto sacinjava bosnaki identitet. Osobito su se revno bacili na islam, muslimane i njihovu simboliku. Vec do sijecnja 1993. bilo je unisteno ili tesko osteceno tocno 1000 dzamija, dvije petine svih islamskih bogomolja u zemlji. Unistene su dvije znacajne institucije: Univerzitetska i nacionalna biblioteka i Orijentalni institut i njegova vrijedna i u svojoj vrsti jedinstvena zbirka dokumenata iz bosanske povijesti. Od osobito znacajnih dzamija unistena je dzamija iz Ustikoline iz predosmanskih vremena, Aladza dzamija u Foci, remek djelo osmanske arhitekture iz godine 1550, Alipasina, Slatinska i Carska dzamija, sve u Foci, Tesko su ostecene gotovo sve mostarske dzamije. Osobitom su se ljepotom isticale Karadjozbegova dzamija i Koski-Mehmed pasina (1550 i 1618).vi U Banjaluci su Vandali sravnili sa zemljom prekrasne dzamije Ferhadiju i Arnaudiju, da bi tako nastavili s ostalima. Gdje se god pojavio srpski vojnik, sve je muslimansko unistavano. Nisu postedjena ni groblja, prekopana su, ostaci leseva odvezeni na drugo mjesto, a nisani zdrobljeni strojevima. Na tim su povrsinama parkiralista ili parkovi.

Gradjanski rat je ratni sukob s vladom nezadovoljnih i zajednickim politickim predodzbama motiviranih gradjana radi nametanja tih predodzbi. Crta razgranicenja ide poprijeko involviranoga gradjanstva. Naprotiv, u Bosni je jedna etnicka grupa mocnika, razdvojena od vecine i radi odrzanja svojih pozicija moci postigla nacionalnu homogenizaciju. U tom se cilju i posluzila bezobzirnim iskorjenjivanjem susjednih etnija i razaranjem svih uporisnih tocaka njihova identiteta. Prisno je suradjivala s jednom armijom ciji je plansko srediste bilo izvan zemlje. Svi su zajedno tezili uspostavi Velike Srbije, tako da se oruzani napad na bosansko vecinsko stanovnistvo moze definirati samo kao agresija. Isprva je to bio nemilosrdan raspojasani genocid. Tek poslije, kada su se napadnuti uspjeli dici svoju vojsku, sukobi su poprimili karakter rata. Nazivati besprimjerno ubijanje u Bosni gradjanskim ratom bilo bi jednako nazivanju ustankja u varsavskom getu "gradjanskim ratom".

Bosanski genocid ima dugu predpovijest. Srpski historicari, poput MILORADA EKMECICA, shvacaju ga kao nastavak oslobodilackih ratova protiv Turaka. I to je protivno neodrzivim tvrdnjama paljanskih politicara da su krvava zbivanja gradjanski rat.Povijest poznaje pretece ovoga rata. MILOVAN DJILAS izvjestava o jednom od posljednih, onom u Sahovicima 1924: "Babes were taken from the arms of mothers and sisters and slaughtered their eyes...The beards of the Moslems religious leaderes ware torn out and crosse were carved into their foreheads. In one village a group was tied around a haystack with wire and fire set to it. Some later observed that the flames of burning men are purple".

Poslije Titove smrti 1980. srpski su se ekstremisti spremali za prodor u Bosnu. Otada se u masovnim medijima, prvenstveno u dnevniku "Politika" i u tjednicima NIN, "Duga" i "Svet" rasplamsavala divljacka propaganda protiv islama i muslimana pri cemu se uz ostalo, muslimane tretiralo kao naciju. Maska je posve skinuta kad je 1992. u sjeveroistocnoj Bosni registriran niz ubojstava bosanskih civila. I jedan je knjizevnik, ABDULAH KOVACEVIC postao zrtvom histerije. Kako je vec raceno, prije pocetka neprijateljstava, bilo je jedanaest ubojstava. Propaganda je neumorno isticala "islamski fundamentalizam". Ova optuzba, koja se jos uvijek povlaci masovnim medijima u svijetu uz druge krivotvorine povjesti i stvarnosti, tema su poblikacije koju je izdao bosanski novinar FAHRUDIN DJAPO

Ni ove postupke protiv jedne religije, ni potonje sistematske zlocine u Bosni, ukljucivo Novopazarski sandzak, uz njih svakodnevna ubojstva, silovanja i rusenja tudjih bogomolja Srpska pravoslavna crkva nije nikada osudila konkretno i nazivajuci pocinitelje.

Onaj dio Bosne u kojem je legalna bosanska vlada uspjela odrzati svoju moc, pod stalnim je uvidom svjetske javnosti, sto u drugiom podrucjima nije slucaj. Ondje se pozorno registrira svako odmak od civilizacije i odmah publicisticki razvlaci. Istovremeno se podrucje srpskog entiteta i hrvatske para- drzave "Herceg-Bosna" ostavlja na miru, tako da se ondje "etnicka ciscenja" nastavljaju i tamosnji fasisticki rezuimi ucvrscuju. Svaki, ma kako bezaleni prijestup demokratskih pravila u multietnickoj se Bosni optuzuje kao diskriminacija nemuslimana dok su Bosnjaci izvan svoje okljastrene zemlje posve obespravljeni, ako ondje jos uopce i smiju egzistirati. Gotovo su svi postali zrtve protjerivanja ili iskorjenijvanja. Pozitivnost prava u Bosni se uglavnom zanemaruje. U izvjesnim se slucajevima neka zbivanja smatraju normalnim i nedostojnim spomena. Tako je na pr. katolicka crkva u Sarajevu uredila dobro opremljen Skolski centar s osnovnom skolom i gimnazijom, predstoji uredjenje istih ustanova u Zenici i Tuzli. Naprotiv, nezamislivo je uredjenje takvih centara Islamske zajednice u zapadnom Mostaru i ili Banjaluci.

Pojacano pridrzavanje religioznih islamskih propisa i pojacana prisutnost islama u ostatku Bosne naziva se fundamentalizmom. Zapravo su obje agresije, srpska i hrvatska planirale posvemasnje gasenje narodnog identiteta pa tako i ponasale. Otpor je bio neminovan. U religiji je nasao oslonac. Naprotiv, na nacionalno - religiozni fundamentalizam Srba i hercegovackih Hrvata jedva da se itko osvrce.

U borbi za golu egzistenciju svjetski je islam stao Bosnjacima uz bok akcijama pomoci od kojih neke nose i fundamentalisticke ideje. Izvjestan utjecaj bio je neminovan. Nestati mogu samo s konsolidacijoim privrede. One su Bosni tudje. Islamska zajednica je toga svjesna i nece se kolebati da liberalni hanefijski islam ponovo uspostavi.

U povjesnim znanstvenim krugovima na prostoru bivse Jugoslavije, opcenito je prihvacen stav da pojavu islama na tim prostorima treba iskljucivo vezati za turske prodore i da ovdasnji muslimani ne mogu svoje povijesno porijeklo traziti dublje u povijesti. Tijekom posljednjih stitinjak godina, uz nekoliko iznimaka, i muslimani su manje vise vjerovali u takvu teoriju. Svaki pokusaj muslimana da svoje porijeklo vide dalje od osmanskih prodora, bio je unaprijed osusen na "nedolicne fantazije". Slicno se nesto dogodilo i dr. Vladimiru Mazuranicu, kada je u svojim istrazivanjima ustvrdio da su se Hrvati i islam na Sredozemlju, ne samo susretali, nego i vrlo blisko suradjivali, te da su cak neki muslimani, mesu njima i Melekduk sin Saracene, vladali kao knezevi iz obitelji Kacica, nekim dalmatinskim krajevima.1 Tada su ga histroricari optuzili da fantazira.

Slicno se dogodilo i s masarskim historicarom i istrazivacom, Jerneyom Janosom, koji u svojim spisima tvrdi da su Saraceni snazano utjecali na mnoge ugarske kraljeve (Andriju II, Gejzu, Emerika, Stjepana II, Belu III i druge), a da je papa Nikola IV, nakon smrti kralja Ladislava Kumana, 1291. godine zatrazio od biskupa Janosa da ispita nije li ovaj kralja, vrlo blizak sa Saracenima (muslimanima), mozda za zivota prihvatio njihovu bezvjericu (islam). Ismaelicane i Saracene u Ugarskoj spominju i hrvatski povjesnicari Tade Smiciklas i Ivan Kukuljevic-Sakcinski u svojim Corpus Diplomaticus, ali i Ferdo Sisic u svojoj Poviesti Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovica. Neki od hrvatskih povjesnicara, Ismaelicane i Saracene spominju samo letimicno pout dr. Franje Rackog, nazivajuci ih "svakojakim muljem islamske provijencije", na prostoru kraljevine Ugarske. Od nasih muslimanskih povjesnicara, predosmanskim muslimanima se najvise bavio rahmetli Mehmed Handzic, koji je u nekoliko navrata pisao o njima, mesu ostalim i u casopisu "El-Hidaja", 1932. godine.

Arapski pak povjesnicari pisali su o islamu mesu Slavenima mnogo vise i detaljnije. Zahvaljujuci upravo njima, potvrseno je da je El-Dzevher bin Abdullah, Sakalli, Saklebi, navjerojatnije rosen negdje u blizini Dubrovnika (Cavtat). Mesu poznate muslimane slavenskog porijekla ubrajaju se: glasoviti admiral El-Mudzahid (roseni Kotoranin), u europskim povjesnim krugovima poznat kao Museto ili Mugetto, koji je za vrijeme islamske vlasti u Spanjolskoj zadavao velike strahove europskim trgovackim mornaricama, te brojni drugi muslimani porijeklom s ovih prostora. Svi ti i mnogobrojni drugi podaci, ili nisu bili dostupni, ili dovoljni da bi se mogla postaviti ozbiljna teza o postojanju islama i muslimana na ovim prostorima prije dolaska Osmanlija. Da nepoznanica bude potpunija, ni jedan historijski zapis iz osmanskih arhiva ne spominje postojanje muslimana prije njihova dolaska. Je li taj izostanak u arhivima namjeran ili ne, tesko je danas utvrditi. Gore citirani podaci i cinjenice, mene su kao novog imama u Zagrebu, odmah po dolasku, stalno podsticali da se ovim pitanjem dublje i na duzi rok bavim. Tijekom sedamnaestogodisnjeg istrazivanja, utrosio sam izuzetno velike napore, slobodno vrijeme, pa i zamasne sume novca na kupovinu knjiga, kopiranje i nerijetka putovanja. I upravo kada sam izgubio nadu da cu doci u posjed djela, najznacajnijeg u mojim istrazivanjima, odlucivsi sve to privesti kraju, posredstvom jednog prijatelja, dosao sam do knjige Ebu Hamida el-Garnatija el-Endelusija, u strogo cuvanoj Kraljevskoj povijesnoj knjiznici u Madridu, u kojoj on opisuje trogodisnji boravak mesu muslimanima u Ugarskoj, precizirajuci mjesto boravka u danasnjoj istocnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu, Iako sam nasao zapis o ovom Hamidovom djelu kod srpske povjesnicarke dr. Jovanke Kalic i njen prikaz tog djela, cilj mi je bio doci u posjed njegovog orginalnog rukopisa.

Na moje veliko iznenasenje, uvidom u kopiju Ebu Hamidovog originala, spoznao sam nevjerojatnu mogucnost manipulacije povjesnim zapisima u politicke svrhe. Tako se naprimjer prikaz dr. Kalic u potpunosti razlikuje od onoga sto pise Ebu Hamid. S toga sam i odlucio dosljedan prijevod ponuditi na objavljivanje Beharu, u iskrenoj nadi, da njegov zapis iz polovice XII. stoljeca otkriva sve ono sto su mnogobrojni prethodnici nastojali ili prikriti ili zanemariti kao cinjenicu. Da bude iznenasenje jos vece, Ebu Hamidov rukopis pod naslovom El-Mu'rebu an beada adzaibi magreb, iako u njegovim rukopisima nema takvog naslova, ali su ga vjerojatno kasnije povjesnicari dali, ovi su rukopisi slucajno otkriveni u knjiznici Real Academia de la Historia u Madridu, tek 1952. godine i zahvaljujuci orjentalistu i povjesnicaru C. Dubleru, nedugo nakon toga objavljeni. Vrlo je cudno da se Orijentalni institu iz Sarajeva, kome je glavna zadaca istrazivati ovakve i slicne dokumente, nije od 1952. do danas potrudio da predstavi uzoj i siroj citateljskoj publici prijevode tih rukopisa.

Uvazeni orijentalist C. E. Dubler se potrudio da vrlo stari rukopis prepise na suvremeni arapski jezik, prevede ga na spanjolski i usput komentira pod naslovom Ebu Hamid el Granadino y isu Relacion de vlaje por tierras eurasiaticas izrazavajuci velike pohvale Ebu Hamidu i njegovoj preciznosti u biljezenju svega sto je vazno i korisno. Iz Ebu Hamidovih rukopisa saznajemo da je knjigu napisao na nagovor i financijsku podrsku vezira s dvora abbasidskog halife Muktedira Billahi (Dza'fera) Avnuddina Ebu Muzaffera el- Hubejra, koji je i sam bio znanstvenik i pisac brojnih djela iz islamistike. Prije nego sto presemo na prijevod Ebu Hamidovog opisa muslimana i prilika u zemlji Slavena i Ugarskoj, recimo da je poduzi tekst od nekih 25 stranicu arapskog pisma na kraju knjige, recimo nekoliko podataka o ovom do nedavna nepoznatom putopiscu i povjesnicaru. Ebu Hamid je rosen 1080. ili 1081. godine, odnosno 473. h. g. u Granadi, pa mu otuda i prezime Granadini. Zavrsivsi osnovno i visoko obrazovanje, odlucio je krenuti na put diljem velike islamske drzave. Zaustavio se prvo u Aleksandriji gdje je ostao nekoliko godina, a zatim odlazi u Kairo, gdje usavrsava svoje znanje. Nakon toga putuje u Damask, a odatle u Bagdad, gdje ga je zapazio vezir el-Hubejra, hrabreci ga da ide izvan islamskog svijeta i biljezi sve vazno nasto naise. Odatle je Ebu Hamid otisao u zemlju Hazara, ozenio se, kako sam kaze u svojoj knjizi, upoznao mnostvo muslimana koji su zivjeli u toj zemlji, a onda krenuo u zemlju Bolara (Bolgara), pa onda u zemlju Slavena i na kraju skrasio se u Ugarskoj. Umro je u Damasku 565. h. g. (1169. ili 1170.), taman kada se spremao na ponovni put u Ugarsku i zemlju Slavena, buduci da je tamo ostavio starijeg sina Hamida da siri islam mesu Ugarima i Slavenima. U zemlji Slavena i u Ugarskoj, Ebu Hamid je boravio tri od 1151. do 1153. godine, pa su stoga i njegovi zapisi vrlo dragocjeni i znacajni. Vrijeme je to kada su bjesnili ratovi izmesu Bizanta i Ugarske i drugih europskih drzava. Zanimljivo je napomenuti da su njegovi zapisi stariji od bizanstkih povjesnicara Cinamosa i Honijata, koji su u tim krajevima boravili 1161. godine, ali i njemackog putopisca Ottona Freinsiskog, koji je u svojim zapisima opisao Ugarsku 1147. godine kao zaostalu i nerazvijenu zemlju sa svega osam gradova, za razliku od Ebu Hamida koji kaze da ova zemlja ima 78 gradova i da je bio u svima njima osim u cetiri.

Usao sam u zemlju Slavena iz Bolgara. Dosao sam na lasi uzvodno ogromnom rijekom, koju nazivaju Slavenskom Rijekom, cija je voda crna, boje kao sto je Atlanski ocean (bahruz-zalam), kao da je tinta. I pored toga njena je voda slatka i lijepog mirisa. U njoj nema puno riba, ali sam vidio mnogo velikih zmija, koje nisu opasne. U vodi sam na obali vidio zivotinje dugog i debelog repa, jake i crne dlake, cija se koza dobro prodaje u Bolgaru. Slavenska je zemlja prostrana i bogata, na trznicama ima mnogo meda, razi i jecma, ali i krupnih jabuka cijeg ukusa jos dosada nisam vidio boljeg.

Kao sredstvo medjusobne razmjene upotrebljavaju kozu od kune, koja nema dlake, niti se za drugo moze upotrebljavati. Za razmjenu kozice od kune moraju imati noge i glavu, i 18 takvih kozica vrijede koliko jedan srebreni dirhem, po njihovom racunu. Takvu kozicu prije nego je upotrebe kao platno sredstvo, razapnu, i nazivaju je na svom jeziku "dzukna". Za jednu takvu kozicu kupite cijeli kruh, dovoljno da se najede snazan muskarac. Za te kozice mozete sve kupiti, od slugu, sluskinja, zlato i srebro, ulje za rasvjetu i svaku drugu robu. U drugim zemljama te kozice ne bi nista vrijedile i ne bi za njih hiljadu mogli kupiti jednog ovna, jer nizasto ne koristi. Kada se te kozice kune pohabaju ili pocijepaju, nose ih na popravku majstorima, koji ih sasivaju jednu s drugom, jakim koncem i to 18 komada kozica spajaju u jednu. Na rubovima zasivaju rese s olovnim kuglicama i stavljaju na njih zig s likom kralja i to na svaku kozicu po jedan zig, i kao takve ponovno sluze kao platezno sredstvo. Sakalibi (Slaveni) su vrlo moralan narod. Tko nasrne na zenu drugog ili djecu ili zivotinju, ili na bilo koji nacin napravi stetu drugom, od napasnika se trazi novcana odsteta. Ako nema novaca za odstetu, duzan je prodati svoju djecu da naknadi istu, a ako nema zene i djece, onda on mora sluziti ostecenom i to besplatno sve dok ne smogne novaca da platiti stetu, a ako ne smogne novaca, dozivotno sluzi onomu koga je povrijedio.

Njihova je zemlja vrlo sigurna, sa strogim obicajnim zakonima i propisima. Imao sam prilike upoznati neke muslimane koji su trgovali sa Slavenima. Ako ovi drugi nisu imali novaca da plate robu muslimanu, prodaju kucu, stoku pa i djecu da vrate dug. Slaveni su vrlo hrabar narod. Njihova naselja se nalaze u sumama u blizini velike rijeke i briju brade. Ispovijedaju rimsko krscanstvo i nestorijanci su. Oko njih se nalaze drugi narodi koji takoser grade svoja naselja u sumama. Bave se lovom dabrova u velikoj rijeci. Skloni su mesutim sujevjerju i praznovjerju. Prema njihovim obicajima svakih deset godina mesu njima se javlja masovna pojava suhra (magije), koja navodno najvise pogasa zenski dio njihova stanovnistva, a narocito je ta pojava rasirena mesu starijim zenama. Zato dovode starije zene iz cijelog kraljevstva, vezu im na silu noge i ruke i bacaju ih u rijeku. Svaku koja se ne uspije odrzati na povrsini vode, oslobasaju optuznice da je vracara, a svaka koja se zadrzi na povrsini, vracara je i takvu spaljivaju. U njihovoj sredini sam dugo boravio sa jednom karavanom. Poreze placaju bolgarskom kralju. Mesu njima ima i pogana, a narocito na istoku, obozavaju jednu vrstu drveta, pred kojim padaju nicice. Jedno sam vrijeme boravio u slavenskom gradu, cije je ime Gorkoman, u kome zive na tisuce Megariva (zapadnih muslimana). Oblace se kao Turci, cak i govore njihovim jezikom, a stanovnici ih nazivaju (u rukopisu Ebu Hamida nedostaju neka slova ovog imena, uz napomenu da imaju tri pocetna B,H,N, dok ostala nedostaju). Mesu ovim muslimanima nasao sam muskarca iz Bagdada po imenu Abdul Kerim ibn Fejruz el-Dzevheri, koji se od njih ozenio. Mesu ovim sam muslimanima boravio jedno vrijeme i klanjao dzumu-namaz kao imam, a nekoliko sam ih i vjencao i mnoge od njih poucavao vjeri islamu, koju su bili skoro zaboravili, a niti su dzumu-namaz prije mene klanjali. Pred moj polazak od njih, u njihovu je sredinu dosla grupa njihovih muskaraca sa skolovanja, da ih nastave poucavati vjeri11 Ja sam odatle otisao u Unkariju u grad Basgard, koja se nalazi vise zemlje Slavena na oko 40 dana hoda. To je najmnogobrojnija zemlja, zive u visokim sumama ogromnog drveca, koje u zivotu veceg nisam vidio, a besplodna su. Ima ih razlicitih nacionalnosti i vjera. Jednoga dana vidio sam u krosnji drveta jednu veliku zivotinju kako se sluzi prednjim nogama kao da su ruke, kao da je ta zivotinja iz dzenneta. Dlaka joj je smesocrvene boje kao jakut. Sam nom je bilo nekoliko poznanika, pa kada smo okruzili drvo na kome se nalazila, nije se uplasila, samo nas je svojim ocima promatrala, koje su sijale kao dvije lampe, ali nije okretala za nama glavu nego samo kruzila ocima prema nama. Ocito nije se plasila nase pojave i blizine.

U Ugarskoj zivi narod koju nazivaju Basgard. U tu sam zemlju usao iz Bolgara. Vrlo su hrabar i mnogobrojan narod. Oni svoju zemlju nazivaju Ugarskom, koja ima 78 gradova, a svaki grad svoju utvrdu, obrambene zidove, a izvan grada poljoprivredna polja i vrtove i u okolici mnogobrojna sela. U toj zemlji zive dvije vrste muslimana - Megariba (zapadnjaci) i Huvarizmijci. I jednih i drugih ima na tisuce. Huvarizmijci (Ismaelicani) sluze kralju u razlicitim sluzbama. Javno ispovijedaju krscanstvo, a potajno islam. Sto se tice Megariba, oni kralju sluze samo za vrijeme rata i javno ispovijedaju islam. Sa Megaribcima sam se vise druzio, jer su gostoljubiviji. Dosta sam ih naucio vjeri i arapskom pismu. Mnogo sam se trudio da ih poucim vjerskim obvezama (farzovima) u namazima i drugim ibadetima. Na jednostavan sam im nacin objasnio obvezu hadza, miraza, pa su cak za vrijeme mog boravka poceli upraznjavati islamski nacin miraza. Neki su od njih molili da ih naucim arapskom pismu, pa makar samo da ga znadu prepisivati. Jednom sam od njih rekao da mu je bolje da razumije cemu ga poucavam i da to zapamti, nego da naucI arapsko pismo. Ocito me nije dobro razumio, jer mi je rekao: 'Zar nas nisi nedavno ucio hadisu Bozijeg poslanika koji kaze: Znanje zabiljezite pismom.' Rekao sam mu da pismo ne predstavlja znanost, nego samo simbole pomocu koji biljezimo znanje. Ti trebas prije nauciti i razumjeti i tek onda nauciti da to sve zapises, u protivnom postoji opasnost da pogresno zabiljezis, pa tako pogresno i druge naucis. Onda sam mu citirao jedan stih:

Tek kada nesto naucis i razumijes, onda to mozes i zapisati. Sve dok znanje prenosis u knjigu bez da ga razumijes, beskorisno je. Ti muslimani nisu znali za dzumu-namaz, niti su je klanjali. Rekao sam im: 'Boziji poslanik Muhammed a.s. kaze: Dzuma-namaz je hadz siromasnih. Tko nema mogucnosti obaviti hadz, neka klanja dzumu-namaz, imat ce zato nagradu kao da je hadz obavio.' Prije nego sam ih napustio, na vise od deset tisuca mjesta se klanjala dzuma, sto javno sto na drugim mjestima, jer je njihova zemlja ogromna. Mesu njima sam boravio tri godine, i za to vrijeme obisao sam sve gradove osim njih cetiri. Zemlja pripada velikom rimskom okruzju i na istoku granici s Bizantom. Ima planina iz kojih se vadi zlato i srebro, i po prirodnim bogatstvima najbogatija je zemlja. Tako se moze kupiti dvadeset ovaca za jedan zlatni dinar, a trideset ovnova ili jaraca za jedan dinar. Med je vrlo jeftin i moze se za jedan dinar kupiti 500 ritala (otprilike 20 kilograma). Ropkinju se moze kupiti za deset dinara, a za vrijeme rata i za tri dinara. Ja sam jednu kupio ciji su roditelji bili zivi, za deset dinara od njenog gospodara. Imala je 15 godina, ljepsa od mjeseca sa crnom kosom i ocima. Znala je sve kucne poslove, kuhanje, sivanje i vezenje. Jednu drugu osmogodisnju djevojcicu sam kupio za pet dinara. Jednog dana kupio sam na placu dva velika saca meda za pola dinara i rekao joj: "Trebas taj med iscijediti i odvojiti iz njega vosak." Izasao sam iz kuce i ostao jedno vrijeme. Kada sam se vratio, med je bio iscijesen, a vosak odbojen. »ini mi se da nije proslo ni sat vremena, a Marija je (tako se zvala) obavila posao. Na polasku iz Ugarske, htio sam je povesti, ali je ona molila da je ne vodim i ja sam je oslobodio i predao roditeljima.

Ugarski kralj zivi u gradu Basgardu (Budimu). U vrijeme dok sam boravio, bio je stalno u sukobu s Bizantom. S njim u rat su isli i muslimani koje je on jako cijenio i oni su se sversrdno zalagali u ratu protiv neprijatelja. I ja sam ih nagovarao i bodrio u rat. Tom su prigodom dvanaest puta pobijedili bizantsku vojsku. Jednom su iz rata ovi muslimano doveli sa sobom zarobljenike muslimane Turkmene iz Konje. Kada sam ih pitao zasto ratuju u redovima bizantskog cara, rekli su mi da ih on placa po 200 dinara. 'Da smo znali da na starni Ugara ratuju i muslimani, ne bismo ratovali protiv njih', odgovorili su zarobljeni Turkmeni.

Nagovorio sam muslimane Megaripce da ih besplatno oslobode i vrate u Konju. Nakon toga je dosao osobno kralj Bizanta u Ugarsku da trazi mir. Pricali su mi neki muslimani koji su bili zarobljeni kod bizantskog cara, da ih je on jednom pitao: 'Kakav je razlog sto vas kralj tako zestoko napada moju zemlju?' Rekli su mu da on u svojoj vojsci ima izvrsne muslimane vojnike, kojima je dao slobodu njihove vjere i zato se oni tako zestoko bore za Ugarsku. Na to je kralj rekao: 'Pa i kod mene ima muslimana, ali ne zele se boriti u mojim redovima.' Na to su ovi muslimani zarobljenici rekli: 'Ne bore se zato jer im ne dozvoljavas njihovu vjeru i rusis im dzamije.' Na to je kralj rekao: 'Od sada im necu zabranjivati vjeru, nego cu pomagati gradnju njihovih dzamija.'

Ugarskom kralju je ime Kazali (Gejza). Njegovo je kraljevstvo mnogo vece od bizantskog. Ima bezbrojnu i hrabru vojsku. Njegova je drzava veca od bizantske za oko 20 dana hoda. On pripada Francima (zapadnim krscanima) i ozenjen je od njih, ali ratuje i protiv Franaka i svi ga se odreda boje.

Kada je cuo da ja muslimanima branim alkohol i dozvoljavam visezenstvo, pozvao me je k sebi i rekao: "»ujem da branis mojim vojnicima alkohol i da im preporucas vise zena. To nije pametno, jer alkohol jaca tijelo, a mnogozenstvo slabi tijelo i vid. Vjera islam nema po tim pitanjima razuman stav.' Rekao sam tumacu da prevede kralju: 'Islamski svjetonazor (seriat) nije kao krscanski. Krscani piju alkohol za vrijeme objeda umjesto vode i ne opijaju se, i misle kako ih alkohol jaca. A musliman kada pije alkohol, zelja mu je opijanje i tada gubi pamet, a onaj koji gubi pamet kao da je umno bolestan, u stanju je pociniti blud, ubiti i pociniti teske grijehe i nitko od njega nema koristi. U alkoholiziranom stanju je prodati i konja i oruzje, i izgubiti sav imetak za slast alkohola. Takvi su tvoji vojnici. Kad ih pozovete u vojsku, nemaju ni oruzja ni konja niti imetka, jer je sve propio. Kad to Vase velicanstvo spozna onda naredite da ga ubiju, ili istuku, ili protjeraju, ili mu date ponovno konja i oruzje, koje ce on opet propiti.

A sto se tice zena i prileznica, muslimani su uspaljene prirode, vole zene, a oni su Tvoji vojnici, i cim imaju vise djece, Tvoje velicanstvo ima vise vojnika.' Na moje rijeci kralj je je rekao: 'Poslusajte svog vjerskog vosu, on je pametan i postupajte po njegovim savjetima.' Kralj Kazali (Gejza) bio je u svasi s svecenicima jer je svojim vojnicima dozvolio da pored zena imaju i prileznice, a muslimane je volio i postivao.

Svog starijeg sina Hamida ostavio sam sa ovim muslimanima u Ugarskoj. Kada sam ga ostavio, imao je trideset i nekoliko godina, ozenio se jednom od djevojaka ovih muslimana, s kojom je imao djecu. Bio je dobar i hrabar. Dok je bio mali poucio sam ga svim islamskim naukama. U mladosti je naucio pola Kur'ana napamet. U Ugarskoj sam vidio velika divlja goveda. Toliko su velika kao mali slonovi, a njihova je koza velika kao dvije koze mazgi, a glava kao u teleta. Love ih za meso i pripitomljavaju za domace govedo. Na njihovom jeziku ih nazivaju 'titil'. Meso im je vrlo ukusno, a rogovi su im veliki kao slonovske surle." Zatim Ebu Hamid u svojim zapisima spominje cudna groblja u Ugarskoj, za koja on tvrdi da pripadaju biblijskom plemenu Ad.12 Na grobovima se nalaze piramidasti ogromni kameni blokovi, a kod nekih veliki cetvrtasti kameni blokovi usaseni u zemlju, kaze Ebu Hamid. Zatim opisuje da u zemlji Slavena, Ugarskoj i Bolgariji zive vrlo visoki ljudi, a tvrdi da je vidio jednog visokog sedam stopa. Kaze da ga je vidio kako lomi konjsku kost i derao njegovu kozu kao da je obicno platno.

Na kraju svoga zapisa o zemljama u kojima je boravio, Ebu Hamid pise: "Kada sam od kralja Ugarske trazio dozvolu da napustim zemlju i vratim se u domovinu jer su mi tamo ostali zena i djeca, uz obecanje da cu se vratiti ako Bog da, rekao mi je: 'Ostavit ces starijeg sina Hamida ovdje, a s tobom cu poslati svoga izaslanika, muslimana, da sakupi vojnika izmesu muslimana i Turaka.' Sa mnom je poslao pismo kralju Slavena, zapecaceno zlatnim crvenim pecatom, s likom kralja na njemu. Sa mnom je na put krenuo Ismail sin Hasana, kraljev izaslanik, rosen u Ugarskoj a pripadao je muslimanima Megaribcima, a s njim u drustvu je bio njegov posilni i jos nekoliko njegovih suputnika. Kada smo stigli u zemlju Slavena, njihov nas je kralj dobro ugostio, sto zbog postovanja, ali ponajvise iz straha od ugarskog kralja. Tu sam prezimio i u proljece krenuo u zemlju Turaka. Sa mnom je iz zemlje Slavena krenuo i Abdul Kerim el-Dzevheri sa zenom i djetetom u grad Sidzisin, odakle se vratio natrag u zemlju Slavena. Izaslaniku ugarskog kralja Ismailu sinu Hasanovom pomogao sam da sakupi veliku grupu vojnika placenika, vicnih oruzju. S njima sam poslao jednog svog ucenika, koga sam obrazovao boraveci u zemlji Turaka, da bi tamosnje muslimane poucavao vjeri i njenim propisima. Rekao sam mu: 'Ja sada idem obaviti hadz, a nakon toga cu se vratiti, ako Bog da preko Konje.' Nakon sto smo se rastali, ukrcao sam se na lasu i nakon mjesec dana putovanja stigao u Huvarizm." U svom zapisu, Ebu Hamid opisuje pokrajinu Huvarizm u kojoj je boravio nekoliko puta.

Zavrsavajuci svoje zapise sa putovanja, Ebu Hamid pise: "Ukratko sam u ovom zapisu spomenuo svoja svjedocenja s putovanja. Za detaljnije opisivanje trebalo bi mnogo vise prostora i vremena, ali mislim da je ovo dovoljno. Da nije bilo uvazenih i cijenjih vosa, koji su sa mnom razgovarali i nagovorili me da ovo napisem, ne bi to uradio, jer se ne osjecam doraslim za pisanje.

Iz Ugarske sam otisao 1153. godine, a iz zemlje Turaka 1154. Iz Huvarizma sam krenuo iste godine u mjesecu rebiul-evvelu na hadz. Iz Mekke sam krenuo natrag u mjesecu Sevvalu 1155. i stigao u Bagdad. Tamo mi je plemeniti vezir Avnud-din el-Hubejra pomogao, poslavsi pismo namjesniku Konje, sinu kralja Mesauda da mi pomogne na putu do Konje." Svoj zapis kao i svi muslimanski autori, Ebu Hamid zavrsava rijecima zahvale Svevisnjemu, saljuci salavat i selam Bozjem poslaniku, njegovoj obitelji, njegovim casnim zenama i nasim majkama, njegovom potomstvu i Ashabima, trazeci od Svemogucega da bude njegov zastitnik i zagovornik. Nakon sto je ovaj Ebu Hamidov zapis bio skriven od javnosti skoro ravno 800 godina (1153-1952), ovo je prema mojim saznanjima prvo njegovo objavljivanje u cjelovitom prijevodu na nasem jezicnom prostoru. Prije toga je dr. Jovanka Kalic, kako sam vec spomenuo, objavila samo ono sto je "smatrala" potrebnim.

Zanimljivo je spomenuti da su neki orijentalisti i prije 1952. godine imali njegove rukopise pred sobom, ali ih nisu objavljivali, navodno, jer je pocetak njegovih zapisa govorio o cudnim prirodnim fenomenima, koje je opisivao. Kada su mesutim analizirali njegov rukopis od 96-114. arka, pokazivali su sve vise interesa za ovo djelo. Najvece zasluge za njegovo predstavljanje javnosti ima svakako orijentalist C. E. Dubler, koji je prema misljenju drugih istrazivaca bio odusevljen onim sto je pronasao u tim rukopisima. Iznova se postavlja pitanje; kako to da nasi mnogobrojni i vrlo strucni orijentalisti nisu pokazali nikakav interes za ovo djelo. Dr. Kalic bio je cilj da prikaze ovo djelo samo stoga sto se ono odnosi i na dio prostora koji sada pripada Srbima (istocni Srijem), a ostali detalji, ocito nisu bili za nju zanimljivi, pa ih je u cjelosti izostavila. Kako to da nasi muslimanski istrazivaci nisu pokazali interes za ove zapise, iako posigurno znam da su imali informacije o njemu. Zasto, primjerice slavenski orijentalisti nisu pokazivali interes za Ebu Hamidove zapise o zemlji Slavena. Dr. Kalic (da li pogresno ili ne) u svom prikazu tvrdi da kada Ebu Hamid opisuje Slavene, misli na Ruse, pa je i to jedan od razloga pomanjkanja interesa. Ona je iz arapskog teksta (ako ga je poznavala) mogla zakljuciti da je Ebu Hamid tocno opisao svoj dolazak iz Bolgara u zemlju Slavena, rijecnim putem, putujuci uz rijeku. Zemlju Slavena opisuje tako da se ona nalazi ispod Ugarske na oko 40 dana hoda, pa prema tomu nije nikako mogla biti na sjeveru. U zapisu se jasno dade razabrati da je Ebu Hamid opisao do u tancine kako su kozice kune upotrebljavane kao platezno sredstvo, a Hrvati u svojim povjesnim zapisima spominju da je to bilo njihovo prvo platezno sredstvo.

Za muslimanske istrazivace vrlo je vazan podatak o porijeklu muslimana kako u Ugarskoj, tako i u zemlji Slavena. I europski ih istrazivaci dijele na dvije grupe: Ismaelicani i Kalizi. Dugo se nije znalo tko su ovi drugi i odakle potjecu. Iz doba islamske vlasti na Siciliji, Korzici i drugim sredozemnim otocima naseljeni su mnogobrojni stanovnici iz europskih zemalja koji su prihvatili i vjeru islam. Takvih je narocito mnogo bilo s desne obale Jadranskoga mora, i velika vecina njih se naselila na Siciliju, ali i drugim sredozemnim otocima. Tako na primjer Ibni Haldun u El-Mukaddimi spominje da je u tadasnjem Palermu bio jedan cijeli kvart po imenu 'Heart Sakaliba' u kome je sagrasena najveca i najljepsa dzamija na otoku od njih 300. U Spanjolskoj je prema povijesnim zadacima u vrijeme Abdurrahmana III. En-nasira i njegova prethodnika i djeda zivjelo 13.750 Slavena. Kada je Sicilija pala u ruke njemacko-rimske dinastije Anjou, Fridrik Barbarossa II. je nakon konacnog pokoravanja otoka, silom preselio oko 300.000 muslimana u talijanski grad Lucceru i njenu okolicu. Skoro cijela njegova garda sastojala se od muslimana, koji im je dao slobodu vjere. Ubrzo su ovi muslimani u srcu Italije izgradili tako Lucceru i njenu pokrajinu Puglu, da je postao najbogatiji grad u Italiji. Muslimani su u gradu i okolici imali svoju vlast punih 75 godina i odolijevali mnogim napadajima, dok ih nije Karlo II. franacki kralj, nakon sloma dinastije Anjou, savladao i pokusao pokrstiti uz pomoc rimskih svecenika. Rimski papa je u nastojanju da ove muslimane (nazivali su ih Saracenima) pokrsti, pozvao u pomoc i zagrebackog biskupa (nakon smrti proglasen je blazenim) Augustina Kozetica. Prema povjesnim dokumentima u Palermu su ove muslimane europskog porijekla nazivali Halisa (cistunci), a bili su vrsni majstori u izgradnji mlinova, kamenoresci i pravi umjetnici u izgradnji kamenih kuca i palaca. Krscanski izvori spominju da je u Lucceri za vrijeme kada su njom vladali muslimani bilo mnogo Hrvata. Ti su muslimani nakon poraza od Karla II. najvjerojatnije napustili talijanski teritorij i vratili se u svoju staru domovinu. Da je to tako govori nam i podatak o Melekduku i jos nekim drugim muslimanima koji su se navjerojatnije nastanili duz cijele jadranske obale. Kao jos jedan dokaz ovoj tvrdnji posluzit ce nam podatak iz 1198. godine za vrijeme velikih sukoba na masarskom dvoru izmesu kralja Emerika i njegova brata Andrije II. Te godine Andrija II. je bio s vojskom u Dalmaciji, gdje je provalio u Hum. Na povratku iz tog vojnog pohoda, Andrija se s vojskom zaustavio pred gradom Ostrovicom kod danasnjeg Skradina, gdje je pred njega izasao opat samostana sv. Kersovana, s molbom da povrati samostanu neke zemlje u Suhovarama, koje su im oteli "lazni krscani" (peudochristiani). Nije li to bio vec spominjani Melekduk sin Saracene, koji je 1204. godine ovladao cak i Zadrom, i koji je prema tim podacima vladao na prostoru izmesu rijeka Zrmanje i Krke, a zabiljezeno je da je i Split bio u njegovoj vlasti 1214. godine. Najvjerojatnije otuda i vodi predosmanski naziv za dva naselja u okolici Zadra, Islam Grcki i Islam Latinski. Ebu Hamid Kalize naziva Megariba, to jest zapadni muslimani, ocito aludirajuci na muslimane koji su u ove krajeve dosli sa zapada. i nisu samo ti muslimani zivjeli u Ugarskoj, nego ih, kako iz Ebu Hamidovih zapisa, nalazimo i u zemlji Slavena. S obzirom da je u to vrijeme Ugarska obuhvacala danasnju Hrvatsku i Bosnu (Ebu Hamid spominje da u Ugarskoj zive razliciti narodi), mnogo nam je logicnije da su zemlju Slavena obuhvacale Htvatska i Bosna, koje se nalaze ispod Ugarske.

Na kraju mozemo s velikom sigurnoscu ustvrditi da Ebu Hamidovi zapisi o muslimanima u ovim krajevima, konacno potvrsuju stidljivo postavljenu tezu, da je ovamo bilo mnogo muslimana, a ne kako to tvrde neki povjesnicari kao "natalozeni mulj islamske provicijencije sa istoka". Ako je bilo toliko mjesta na kojima je klanjana dzuma-namaz za vrijeme Ebu Hamida, onda se radi o mnogobrojnom narodu. Navedimo samo jedan podatak, koji zorno govori o utjecaju ovih muslimana na politiku i drustvo. Za vrijeme kralja Kolomana, koji je bio i hrvatski kralj, lase koje su pristajale u jadranske luke, carinjene su, a za carinu se upotrebljavao naziv "dzamrak", arapsko-perzijska rijec. Ako nije bilo muslimana na ovom podrucju, odakle onda ta rijec u sluzbenim drzavnim zapisima. Za nas, muslimanske istrazivace naseg porijekla, Ebu Hamidovi su zapisi od izvanredne vaznosti.

Nikada kao za vrijeme i poslije zadnjih “balkanskih oluja”, lijepe rijeci kao npr. prag, ognjište, moj narod, brat …od kojih su se pamtivjekom vila gnijezda casnosti, nisu postale tako isluženo ogavne. Vijane ratnim vihorima, sidrene historijskim, istorijskim i povijesnim kotvama, opstaše u moru tuge na patrljcima komunisticki izrasle “slovenske brace”, kao ispran prosjacki haljetak. Mašu se one na vjetru novih (starih) demagogija vec evo petnaest godina a sa njih još uvijek kapa krv! A ako ce mo pravo nit' su braca bila braca a slovenska najmanje i nije petnaest vec hiljadu i petnaest godina i nije za vrijeme zadnjeg rata, jer kod nas nema zadnjeg rata! Postoji samo onaj pobjednicki koga ce opisati historija, istorija i povijest i u njemu ce mo opet neki mi biti pobjednici.Helem neise uprljaše se one, te lijepe rijeci, tumacene latinicom i cirilicom i tako potpuno razlicito objašnjene opet najviše podsjecaju na isto - na krv!

Kažu mi šuti, kalkuliši bolje ti je! Drugi još više znaju pa šute, protjerace te! Ko? Zašto? Kuda? Smijem se. Zar mi nismo dužni govoriti istinu? Pa ja sam davno protjeran, odkinut, slomljen… Bježim a nikamo ne stižem, odkinut nikuda ne spadam! Šta mi to još ti neki mogu napraviti? „Oni koji su me primili oni su me i otjerali“! Kadija me tužio kadija mi sudi! Sva ta tjeranja mene samo jace vracaju na Put!

Do jucer, da sam otišao po svom izboru uvjek bih izabrao iskljucivo svoj toprak a danas, svejedno mi je! Bilo kuda da krenem ja znam da svako mjesto pod kapom nebeskom pripada Allahu? Od beznada sam otišao tražeci spas, a sada bih rado od spasa dalje jer me on steže toliko da jedva dišem!

Ja neznam da sam ikada , kao u našem zadnjem stradanju, bio bliži Gospodu. Cudno ali istinito! Ovaj spas što ga danas imam nije mi donijeo mene! Zato bih ja opet rado do onih mojih strahova, do mojih djelidbi gdje su licemjerje i laž bili nepoznati.Tamo, u tom strahu, moja cistota je bila potpuna. Ja sam sa sobom i On! Koliko puta na jednom putu do Njega?! A vidi što je insan, korak samo od bespomoci, malo nade i covjek opet postaje dovoljan sebi! Slabi smo, preslabi!

Mjesec je posta, Ramazani Šerifa, gospodnje 2006. Hodža Osman sinoc na Teraviji rece da nas samo jedan dan posta udaljava sedamdeset godina od džehenema i da cak ribe iz vode mole Allaha da postacu oprosti grijehe. Koliki li je moj grijeh, Bože moj? Svi smo od njega satkani a najviše oni koji kažu da ne griješe! Zato te ja griješnik i spominjem veceras svjesno Allahu moj, jer znam da ceš me Ti spomenuti na odabranijem mjestu od ove zlurade realnosti, idem Ti srcem i bez straha u susret Rahmanu, jer znam da Ti hrliš prema meni! Bježim od sebe da bih sebe našao! Moja najveca pobjeda nije što sam bolji od drugih vec što znam koliko sam odlutao!

Jadni, napaceni, dobri, lažljivci, lahkovjerni, kukavice, podrumaši, hrabri …krv smo davali za domovinu, za din? Jesmo li zaista ili smo samo željeli da preživimo, Ti znaš? Da smo bolji, bolje bi i zaslužili. Da li smo rastjerani kršcanskom kamom ili milošcu Tvojom da bi se skupili u sebi?

I ovo slovo veceras, kao zalutali griješnik medu Tvojim dobrim robovima, spominje Te iz kajanja. Ja znam da ceš oprostiti moju slabost i neznanje jer na skupu poniznih koji te velicaju i mole u ovoj noci Ramazana, moje je srce mjesto svoje ugrijalo. Oprosti griješniku Svemoguci!

Insan k'o insan, reklo bi se. Ništa posebno nije bilo na njemu osim one posebnosti koju Bošnjak može primjetiti na bratu Bošnjaku. Francuska kapa, ispran kaput golubije boje, uvjek cista košulja ispod, dole džins, duguljasto lice i na njemu usadena, kao dva plava bobka, dva plava oka. Na zalasku svojih šezdesetih bijaše još uvjek lijep covjek. Meša, tako su ga zvali. U prici sa njim neposredno pred rat cuh da je završio Hemijsku tehnicku školu davno u Zagrebu kada je i mala matura znacila nešto a kamoli ta njegova škola. Bio je ucesnik Hrvatskog proljeca zbog kojeg njegov život nikada nije procvjetao. Oznacen kao Titov neprijatelj, smucao se kojekuda bez nade da dobije igdje državni posao. Njegov grijeh bijaše njegov um, slobodarska misao u ciju sam dubinu zadnji ratom zaronio. Iako je u rodnom kraju slovio za mnoge iskljucivo kao dobar “irget i cugator” Meša je bio daleko ispred okruženja baš kao izrasla biljka koja je štrcala iznad drugih i morala biti posjecena zbog sjene koju je bacala na svakodnevnicu. “Mis’o ti je dijete moje, opasna stvar”, znao bi govoriti gledajuci nekuda daleko! “Ona je k’o igla pleticka što ne staje nikada pa cak i kada spavaš, ona plete. Ako pleteš sa njom visine isplest ceš dubine! Moram ti kazat’ da covjek nezna ni kada ni koliko je „žice“ upleo u svoj rukav. Uvjek na kraju bude il' kraci il' duži.Ti misliš da misliš! Najviše što more insan znat’ je da ništa ne zna, jer Samo On sve zna”, nastavio bi gledajuci gore ka nebu.

Bio je Ramazan te predratne godine. Meša je cucao tog dana na svom starom mjestu, tacno uz ulaz lokalne trgovine. Nikada ga niko nije vidio popitog za Ramazan vec uvijek urednog i nasmijanog. Ljudi, koji su cekali autobus preko ulice, upirali su prste ka njemu, covjeku koji je cucao pokraj prazne klupe potpuno odsutno, na vrelom proljetnom suncu. Obradovao se kada me ugledao, ustao je i meni mladem, prvi nazvao selam. Ja sam mu odgovorio i u hici ušao u prodavnicu i tada prvi puta cuh ljutit’ Mešin glas:” Ko ste vi, prašino dunjalucka? Ma niste vi ni prašina vec malehna bogda koju samo jedno zrno prašine more pokrit’! Upirete prtom u mene a neznate da uprete u sebe, ne što necete, vec što vas nejma bolan. Eh evo Meše, ‘vakog kakav jest, pa vi upirite prst koliko hocete, jer mene ima! I sutra kada odem i kada vi opet budete na tom istom mjestu cekali svoj autobus svi ce te reci:” Vidi mjesto je prazno, haman Meša preselio, a vas...? Ko ce vas spomenuti hudnjaci jedni? Teško iko do roda vašeg ako šta dobra ne ostavite iza sebe”!

Neka raja se glasno nasmijala tersu “lokalnog irgeta”, neki su ga jednostavno ignorisali a najviše je bilo onih koji ga nisu razumjeli. U mojim ušima još i danas zvuci smisao njegovih ljutnje kojom je Meša ponovio rijeci Gospodnje kako je On perfektno odredio mjesto svemu i svakom na ovom dunjaluku i da samo On zna ko je i kakvu ulogu dobio. Kako vrijeme prolazi sve više mislim da Meša nikada nije bio ono zašto su ga držali drugi a možda su cak bila i dvojica. Ko zna? Jedan što je bio slab pred grijehom a drugi što je volio Allaha, pa k'o cudom obdaren prolaznik s visina svojih dubina gledao na irgete oko sebe. Ali opet… Allah najbolje zna. Ja mom dobrom Meši ucim Fatihu veceras isto kao šehidu - mom bratu u ovoj svetoj noci mjeseca Ramazana. Razmišljam da li šta izviruje od mene iz sjene od zrna prašine, one Mešine bogde, koju ja nakon evo dvadeset i kusur godina spominjem na “kraju dunjaluka”. Daj Bože da iza mojih dobrih djela, koja sutra jedino nosim gore, na ovom dunjaluku ostane pokoja rijec po cijim bi tragovima zalutali znali pronaci Ljubav.